Svetost je pastoralna hitnost

Izvor i put svetosti. Za razliku od svjetovnoga/profanoga, čime se označuje ono što je izvan svetoga, izričaj sveto odnosi se na ono što je nepovrjedivo, dostojno dubokoga poštovanja, očuvano i uzvišeno.[1] U odnos sa svetim čovjek dolazi po vjeri ili religiji i po obredima. Ljudi su oduvijek iskazivali određenu pozornost svetomu u svijetu, pa se govori o svetomu vremenu i prostoru, svetim znakovima, planinama, vodama, životinjama, biljkama, a u kršćanstvu sveto je ono što se tiče vjere, bitno je povezano uz Božju objavu, uz utjelovljenu Božju riječ koja čovjeku otvara neshvatljiva obzorja. 

Određene obrede, mjesta ili osobe nazivamo svetima, jer svetost posreduje božansko, a u kršćanstvu je bitno sakramentalne naravi, tj. svetost je život prožet snagom Duha Svetoga po Isusu Kristu. Svetost, kao sveobuhvatna zamisao, znači odbacivanje zla i grijeha te posvećivanje Bogu. Kršćani žive u raznim kulturama koje utječu na njihovu vjeru i ponašanje, pa da ne bi pali u zabludu svjetovnosti i kulture imanentnosti, odnosno da bi rasli u duhovnosti pozvani su na 'intimno jedinstvo i sjedinjenje s Kristom'[2] trajno se nadahnjujući na riječi Božjoj, sakramentima, molitvi i djelima milosrđa, usmjerujući se na događaje po kojima se Bog objavio i došao ljudima. No, suvremeni čovjek, zatvarajući se u kulturu racionalnosti i provizornosti, gubi potrebna uporišta za otkrivanje svetog i shvaćanje nadnaravnog u čovjeku.

Tema svetosti veoma je opširna, pa ne namjeravam ovdje uprizoriti svu njezinu dubinu i smisao, ljepotu i raskošnost. Premda postoje razne teorije o svetosti, ipak je ona izvorno Božja označnica, njegova bît, ono što on jest sam po sebi. Ljudi su pozvani na svetost, ali ne mogu se sami posvetiti, jer samo snagom Duha Svetoga mogu sudjelovati u Božjoj svetosti. Svetost je jedna, ali su 'putovi osobni, mnogovrsni i prikladni pozivu svakoga čovjeka', svetost se živi na različite načine i provodi zavisno o životnim oblicima i uvjetima. Svi su vjernici, kroz predanost, žrtvu i odricanje, pozvani na svetost, na puninu kršćanskoga života i savršenstvo ljubavi.

Izvor svetosti je sam Bog (Iz 6,3), pred kojim je Mojsije izuo obuću (Izl 3,5), a Petar, spoznavši Isusovu božansku svetost, uzviknuo: „Idi od mene! Grešan sam čovjek“ (Lk 5,8). Pred svetošću, koja prvobitno pripada Ocu (Iv 17,11), čovjek u svojoj oholosti i sebičnosti, ograničenosti i grješnosti ne može opstati (Job 15,14-16). Ljudi, stvoreni na sliku Božju (Post 1,27), koju su grijehom oskvrnuli, sveti su u mjeri u kojoj su otvoreni djelovanju Duha Svetoga i nesebično sudjeluju u Božjoj svetosti. Svetost je nesvodiva na prirodno savršenstvo, ona je nadnaravna stvarnost koja se ne postiže isključivo ljudskim naporom, jer potječe od Boga, od Kristova Duha, koji širi milosrđe u srcima vjernika (Rim 5,5). Unutarnja i vlastita dinamika svetosti usredotočuje se na Boga kao izvor svetosti i vrelo milosrđa, a „istina, put i život“ te živosti je Isus Krist (Iv 14,6). 

Isus Krist mjera svetosti

Mjera svetosti i pastorala je Isus Krist, „Svetac Božji“ (Mk 1,24), koji posvećuje u istini one koje mu je Otac predao (Iv 17,19).[3] Sredstvo posvećenja vjernika je Božja istina koja se očituje u utjelovljenoj Riječi (Iv 17,17). Oni koji ga nasljeduju, koji se posve prepuštaju njegovu posvećenju, postaju svjedoci Božje svetosti. Posvetiti se znači izvući se iz djelokruga svjetovnosti, profanoga te se posve i zauvijek uključiti u ozračje Božjega milosrđa. 

Smisao posvećenja je živjeti u svijetu po-svetomu, dakle, svetac ne bježi iz svijeta već živi u svijetu snagom Duha slaveći Oca po Isusu Kristu. Posvećenje je djelo Oca nebeskoga, koji poziva ljude na svetost te ih potiče da se slobodno odazovu. Čovjek na putu svetosti ne diči se onim kakav je u očima ljudi, nego zahvaljuje na onomu što je u Isusu Kristu u Božjim očima, jer Isus Krist je naše posvećenje (1Kor 1,30), a Duh Sveti to ostvaruje (2Sol 2,13). Svetost je uvjet pripadnosti i posvete Bogu, a vjernik, kao član Crkve, pozvan je na sveto bogoslužje u Isusu Kristu. 

Čovjek ne može postati svet sam od sebe, nego samo u molitvi i suradnji s Božjom milošću, tj. posvećenje dolazi od nezaslužene Božje milosti u Isusu Kristu po njegovu Svetomu Duhu, jer „volja je Božja: vaše posvećenje“ (1Sol 3,4). Posvećenje je Božji dar, kojega čovjek, da bi pronašao smisao života, treba ustrajno njegovati, umnažati i svjedočiti, odnosno služeći u izgradnji kraljevstva Božjega pozvan je uložiti sve svoje zalihe uma i djelovanja, svjestan da se putom posvećenja kroči zajedno. Kršćanin, kao Božji suradnik, s vjerom se prepušta Božjemu milosrđu te ponizno, s odricanjem i s ljubavlju u poslušnosti obnaša njegove zapovijedi. Svetost se ostvaruje u zajedništvu i dobrim djelima, koja nam Bog u svojoj milosti dopušta činiti (2Kor 9,8. Ef 2,10), a dobra djela poradi Isusa Krista plod su Duha Svetoga (Gal 5,22). 

Da bi kršćanski život, župni pastoral ili crkveni rad bio u duhu sinodalnosti misionarski učinkovit bitno ga je promatrati i obnašati pomoću kriterija svetosti (GE, 140.-145.). Ako bi se izostavio hod i odgovor na poziv svetosti, Crkva i cijeli njezin rad sveli bi se na usputnu i uobičajenu zemaljsku kategoriju. Crkva, koja po volji Isusa Krista nastavlja njegovo posvetiteljsko djelo, kao otajstvo sveta je, jer je Božja ustanova i pozvana je neprestano otkrivati svetost „shvaćenu u temeljnomu smislu pripadnosti onomu koji je antonomastički svet, štoviše 'triput svet' (usp. Iz 6,3). Ispovjediti Crkvu kao svetu, znači pokazati njezino lice Kristove Zaručnice, za koju se on predao upravo radi toga da bi je posvetio (Ef 5,25-26). Taj dar, recimo tako, objektivne svetosti ponuđen je svakom kršteniku“ (NMI, 30.).

______________

Cijeli članak može se pročitati u: Ivan Bodrožić - Mladen Parlov (ur.), Brgulje - štovanje svetaca u Zabiokovlju. Zbornik radova sa stručnog skupa održanog u Slivnu, 29 rujna 2021., Crkva u svijetu, Split, 2022., 21.-41.

______________ 

[1] Usp. Mircea Eliade, Sveto i profano, AGM, Zagreb, 2002., 7.: „Suprotstavljajući „sveto“ i „profano“ htjeli smo nadasve istaknuti kako sekularizacija osiromašuje religiozno ponašanje.“

[2] Usp. Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., 2014 (dalje: KKC).

[3] Usp. Sveti Augustin, Tumačenje Ivanova evanđelja, Verbum, Split, 2020., 108,5. Franjo, Pobudnica o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exultate, KS, Zagreb, 2018., 21 (dalje: GE).