Odraz migracija i pandemije na pastoral

Pojava zaraze koronavirus zatekla je pastoral nespremnim za izazov neobičnog oblika sveopće nevolje i pomutnje izbacivši ga iz uobičajene usidrenosti. Crkva, osim što u pandemiji prepoznaje „znak vremena“, proživljuje izazove i kušnje, jer je smrtonosni virus bešćutno, naglavačke izokrenuo svijet, crkvene zajednice i zajedništvo. Poslanje Crkve je naviještati i svjedočiti Božju riječ, no koronavirus pritišće Crkvu da još dublje prosudi i samokritički preispita svoj rad tražeći prikladnija rješenja u doba kada se otvaraju nove potrebe. Nove okolnosti poglavito upućuju na potrebu većega žara, suodgovornosti, sudjelovanja i sinodalnosti. No, olako se može pasti pod utjecaj rasprava o virusu i cjepivu, a zaboraviti smisao poslanja i otkrivati nova pastoralna obzorja. Zahuktalost pandemije posebno se tiče župne zajednice, jer je u opasnosti postati samouputna, zastarjela i okoštala struktura koja ne uspijeva naći nove pristupe da bi riječ Božja, sakramenti i karitas doprijeli do svih onako kako to odgovara životnim okružjima, raznim pastoralnim područjima i odgovarajućim brigama ljudi. 

Kriza u doba korone pokazuje snagu i otkriva slabost pastorala i zato je pravo pitanje „što nam je činiti, braćo?“ (Dj 2,37). Snaga župne zajednice u doba pandemije je u tomu što se, unatoč svemu, pokazuje istinskim crkvenim uporištem, ali uočava se i slabost koja poručuje da cjelovitomu crkvenom radu, pa tako i župnomu pastoralu, treba obraćenje i obnova, odnosno pastoralni „smjerovi za rješenje zahtijevaju cjelovit pristup“.

Čovjek, obitelj i župa, po svojoj naravi teže zajednici i zajedništvu, 'kulturi susreta' i dijaloga. Ali, sve se više nameće radikalni individualizam kao virus protiv kojega se najteže boriti jer je podmukao i varljiv, razbija zajedništvo težeći odbacivanju drugih, dok je župna zajednica pozvana ovladati istinskim 'umijećem blizine'. Isto tako, na sceni je duhovno beznadna i ravnodušna globalizacija koja suzbija tijek zajedničkoga smjera i osjećaj crkvenosti, a danas je vapijuće „potrebna zajednica koja nas podržava, koja nam pomaže i u kojoj jedni drugima pomažemo gledati prema naprijed.“ Unatoč uspjesima ekonomske globalizacije, koja nas „čini bliskima, no ne i braćom“ te dostignućima znanstveno-tehnološkoga napretka, društvo je usamljenije nego ikada ranije, jer „daje prednost individualnim interesima i slabi komunitarnu dimenziju ljudske egzistencije.“

U poremećaju tih bespuća pojavila se pandemija prisilivši društvene i crkvene strukture na zaštitu ljudskoga života i zdravlja sredstvima koja su svojstvena spomenutim surogatima. Produbljivanju liberalnog individualizma, odnosno ograničavanju društvenoga zajedništva i pastoralnoj neravnoteži pridonijelo je uvođenje zaključavanja (lockdown) i karantene, izolacije i samoizolacije, kao i mnoge druge nužne mjere. Pod tim prisilnim mjerama opasnost je da se pastoral, kao učenici nakon pashalnoga otajstva (usp. Iv 20,19), još više zatvori (ad intra) i da se vjernici, pogotovo nominalni, još više povuku iz crkvenoga života. Papa je Franje svojedobno istaknuo: „Povlačenje u izolaciju, koja je inačica imanentizma, može naći svoj izraz u lažnoj autonomiji u kojoj nema mjesta za Boga. No na vjerskom polju može poprimiti oblik duhovnog konzumerizma skrojenog po mjeri nezdravog individualizma pojedinca.“ Tomu nehotice može, uza sve koristi, pridonijeti tehnika i digitalizacija, jer se mnogima čini da se kršćanstvo, koje živi odnos s Kristom, može živjeti na daljinu (online) i razvijati zajedništvo samo pomoću društvenih mreža (off-life).

Crkva ne živi u virtualnomu svijetu, koji gubi „okus stvarnosti“, nego od stvarnoga zajedništva vjernika u čijemu je središtu euharistija. Praćenje mise preko raznih kanala može biti korisno, posebno za one koji ne mogu doći na misu iz zdravstvenih razloga, ali u konačnici može ohladiti i udaljiti vjernike od župnoga zajedništva i osjećaja crkvenosti te razvodniti kršćanski identitet. No, za sada se ne može do kraja prosuditi koje će sve posljedice digitalna tehnologija, pod utjecajem pandemije, ostaviti na crkvenu zajednicu. U spomenutim mjerama se ipak dogodilo nešto korisno. Aktualizirajući početni pastoralni oblik „kućne Crkve“, mnogi su vjernici shvatili da se pouzdanjem u Boga može lakše oduprijeti samoći, nesigurnosti i strahu, koje uzrokuje pandemija, pa bi taj oblik, osobito kroz lectio divina, još više trebalo produbljivati. Time su do izražaja došli brak i obitelj te obiteljsko zajedništvo, premda je pandemija, i na tomu području, u mnogim slučajevima stvorila pritisak zbog prijašnjih navika.

Mnogi se razgovori svode na izazove koje proživljavaju djeca i mladež tijekom pandemije, jer su im, osim tehnologije i obitelji, potrebni drugi oblici druženja. No, s pastoralnoga aspekta čini se da su rijetki vjernici uznemireni što njihova djeca nemaju vjeronaučnu pripremu za sakramente pričesti i potvrde, pa makar i na daljinu (online). Rijetki su zabrinuti što je ograničen ili možda obustavljen pastoral krštenja ili priprema na sakrament ženidbe. Mnogi se duhovno hrane slušanjem raznih duhovnih nagovora posredstvom društvenih mreža, pa smatraju da im ne treba župno zajedništvo ili odlazak na svetu misu, što može biti plod pretjerane jutjubizacije. Isto tako, na razini mjesnih crkva nije dovoljno e-poštom slati upute kako postupati sukladno epidemiološkim mjerama, a da se biskup ili njegovi suradnici ne upitaju kako se svećenici nose s izazovom pandemije i kako osmisliti živost crkvenoga rada kroz prizmu dijakonije, suodgovornosti i suradnje. 

To su samo neki pokazatelji koji upućuju koliko je još uvijek ukorijenjen tradicionalni oblik pastorala u crkvenomu mentalitetu, a koji se u doba koronavirusa pokazuje potrošen i neučinkovit, odnosno time se pospješuje individualizacija i depersonalizacija pastorala, a nitko se ne spašava sam po sebi. Pandemijska kriza razoružava solo pastoral poručujući da se Crkva u postmoderno doba ne može skrivati pod lovorikama prošlosti, nego da je žurno širiti pastoralne vidike kroz promjenu stečenoga mentaliteta. Mjesna Crkva niti župa nije pastoralna karantena niti virtualna društvena mreža, nego je stvarno mjesto susreta Boga i čovjeka, molitve i klanjanja, slavlja vjere i služenja, životnoga zajedništva i suodgovornosti, suradnje i sudjelovanja pastira i vjernika laika. Jer svi su vjernici, na temelju krštenja, pozvani preuzeti su/odgovornost za crkvenu izgradnju i duhovni rast, dakako sukladno karizmama koje su primili i potrebama svoje zajednice. 

U doba kada prijeti urušavanje crkvene svijesti, Crkva nema vremena za diplomatsku suzdržanost ili šutnju, nego proročki nastup, pa mora jasnije u javnosti artikulirati svoje poteškoće i poslanje te žurno „izići iz vlastite udobnosti“ na pastoralne „periferije“, odlučnije naučavati istinu i ljubav, nadu i solidarnost. Jer pojava pandemije prigoda je da se oslobodimo neispravne slike o Bogu i neučinkovitoga pastorala, odnosno pandemijska kriza je kairos za produbljenje navještaja o Bogu koji se očitovao u Isusu Kristu i poslanju Crkve. Ali, bez sustavnoga pastorala, jasnih smjernica, pastoralnih programa i planova, sinodalnosti, izgradnje zajedništva i pastoralnih pothvata u evangelizacijsko-misionarskomu ključu prijeti pastoralna izolacija i distanca. Tradicionalni pastoral ima tendenciju rada ad intra bojeći se na misionarski način otvoriti ad extra, tj. društvu i kulturi, a istodobno priječi živost unutarnjega dijaloga i evangelizacije, razvitak cjelovitoga kršćanskoga odgoja i duh sinodalnosti. Stoga je žurno razvijati praktičnu ekleziologiju zajedništva, kojoj dolikuje razvijanje prikladne kulture zajedništva i umreženosti na župnoj i biskupijskoj razini, jer vjernici laici nisu samo uslužno pastoralno odredište, nego su pozvani biti aktivni nositelji crkvenoga rada. Osim toga, da ne bismo dotaknuli pastoralnu „mrtvu točku“, trebat će još zauzetije i sustavnije odgovarati na pitanje kako produbiti i prenositi vjeru u Boga nakon pandemije, koji je oblik crkvenoga rada prikladan nakon pandemije te koji su to sadržaji autentično kršćanske duhovnosti. To ne može pojedinac i zato je žurna sinodalnost.

____________________

Cijeli se članak može pročitati u zborniku: J. Garmaz – A. Šegula (ur.), Probuditi kreativnost. Izazovi učenja i poučavanja u kontekstu pandemije i migracija. Zbornik radova, Katolički bogoslovni fakultet u Splitu, Univerza v Ljubljani Teološka fakulteta, Universität Passau, Lehrstuhl für Religionspädagogik und Didaktik des Religionsunterrichts, Split-Ljubljana-Passau, 2022., 217.-237. 

Članka se može proćitati online na: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:202:957621