Vjera i pastoral

Govor o vjeri odnosi se na ”radost i nadu, žalost i tjeskobu”[1] svih ljudi, tiče se svih plemenitosti i nevoljâ, koje uznemiruju ljudski život. Prva i odlučujuća poteškoća odnosi se na vjerovanje, tj. na odnos čovjeka prema Bogu i oživotvorenost vjere, jer življenje vjere, kako naučava deklaracija Dignitatis humanae, sastoji se u unutarnjim dragovoljnim i slobodnim činima, kojima se čovjek izravno usmjeruje prema Bogu.[2] U tomu se, zajedno s vjerom, nameće istina, jer suvremeno doba stvara kulturu bez vjerskih i normativnih načina. Na neki se način, razmišljanje o vjeri, u doba sekularizacije i 'slabe misli', odnosi na ljudska prava i dostojanstvo ljudskoga razuma, jer intellectus querens fides. Crkva je pozvana trajno se osposobljivati, pomoću prvoga navještaja i nove evangelizacije, ponovno otvarati obzorje traženja istine, čiji se temelj odnosi na vjeru, jer ”među raznim oblicima služenja koje ljudima treba ponuditi, ona uviđa da joj je jedno naročito vlastito: služenje istini”[3].

Teološko-pastoralno posuvremenjenje odnosa istine i vjere bît je crkvenoga poslanja, jer u svijetu, koji je većinom razočaran i rastrojen, u kojemu se poticaji za dubinskim izazovima i pitanjima sve više uspavljuju, a tehnološki napredak i znanstveni pothvati neosporno utječu kao gospodari, svaki govor o određenim stvarnostima, apsolutnim i onostranim, crkvenim i vjerskim, usuđuje se neizbježno protumačiti kao bajoslovni i ideološki, zaostali i suvišni. U crkvenomu vidu, poteškoća važnosti prvoga navještaja vjere i nove evangelizacije često je prozvana, ali je rijetko, s teološko-pastoralnoga stajališta, ozbiljno i sustavno raspravljena i pretočena, a upravo je nerazložno umnažanje i nepovezanost pastorala izričiti znak toga. Radi se o razini crkvene osviještenosti kršćana, kako pastira tako vjernika laika, jer kršćansku vjeru ne smiju zarobiti oblici pastoralne ravnodušnosti, inačice nasrtljivoga relativizma ili krute bezbrižnosti.[4]

Posljedice nespremnoga suočivanja s društveno-kulturnim izazovima, ubrzanim promjenama i zahtjevima vremena za pastoralni zaokret nesagledivo se odražavaju na život u vjeri. Opasno je živjeti mentalno i pastoralno samo u prošlosti. Međutim, može li se vjera samo pretpostavljati, kao nešto posve sigurno u zajedničkomu životu, odnosno može li se samo, neusiljeno i tradicionalnim pastoralnim oblicima održavati i poticati njezin rast u novomu kulturnom okružju? Prije dvadesetak godina, hrvatski su se biskupi s pravom upitali: „Kako evangelizirati našu domovinu Hrvatsku u kojoj su sve vidljivije i prisutnije posljedice sekularizacije i tragovi sekularizma?”[5]. Od tada do danas društvo se još više promijenilo, pa je to sada još teže, a pastoralno stanje je ionako teško, jer se radi o sve većemu prijeporu vjere. Velika je odgovornost na crkvenomu vodstvu, ne da se prepusti pastoralnoj spontanosti, nego da, provjeravajući znakove vremena, potiče prikladan pastoral i učinkoviti način evangelizacije. Papa je Benedikt XVI. (2005.-2013.), proglašujući Godinu vjere, mudro rekao: ”Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćena u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, zbog duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.”[6].

Da je stanje veoma ozbiljno, odnosno da je kriza vjere najveći izazov za Crkvu suvremenoga doba, može se prepoznati iz govora pape Franje suradnicima u Rimskoj kuriji. Papa je zabrinuto upozorio: ”Mi više nismo u kršćanstvu! Danas više nismo jedini koji kreiraju kulturu, nismo ni prvi ni najslušaniji. Stoga nam je potrebna promjena pastoralnoga mentaliteta, što ne znači prelazak na relativistički pastoral. Nismo više u režimu kršćanstva, jer vjera – posebno u Europi, na većemu dijelu Zapada - više ne predstavlja očitu pretpostavku zajedničkoga života, štoviše niječe se, prezire, marginalizira, ismjehuje.“[7]. Unatoč svim poteškoćama, primjereni pastoral, na temelju vjere, potiče ljubav prema istini i pomaže odgovorno prihvatiti bolne činjenice. Prihvaćajući društvena istraživanja, razmotrit ćemo, teološko-pastoralnom prosudbom, stanje crkvenoga života i dati neke pastoralne smjernice. Jer, pastoral je pozvan hodočastiti s čovjekom na tešku i mirnu putu prema novomu životu.

1. Teološko-pastoralna prosudba pastorala i vjere

Svaka znanost, pa tako i pastoralna teologija, bavi se svojim posebnim predmetom (objekt). Pastoralna teologija, nastojeći o interdisciplinarnosti, usmjerena je na proučavanje svega života i sveobuhvatnoga crkvenoga rada, odnosno radi se o materijalnomu predmetu, koji je zajednički i drugim teološkim znanostima. Osobita razlika pastoralne teologije i drugih teoloških znanosti nalazi se u formalnomu predmetu, koji proučava sadanje povijesno stanje Crkve (hic et nunc).[8] Sveti je papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) svojedobno naglasio potrebu pastoralne ili praktične teologije „koja je znanstveni pogled na Crkvu u njezinoj svakodnevnoj izgradnji snagom Duha, unutar povijesti”[9]. Osim što treba osigurati znanstvenu pastoralnu mjerodavnost, cjelovita pastoralna izgradnja moguća je samo uranjajući u otajstvo Presvetoga Trojstva. Da bi se spoznao životni smisao pastorala, nužna je, držeći se teološko-pastoralnih načela i mjerila, evanđeoska prosudba društveno-kulturnoga i crkvenoga ozračja. Pastoralna se izgradnja ne smije svesti samo na znanstveni istraživački rad, jer je odgovorni pastoralni rad potaknut vjerom i teološkim zahtjevima. Sukladno tomu, pastoralna teologija, vođena kriteriološko-kairološkim načinom, promatra sadanji i budući život Crkve, tj. praksu vjere (fides qua), odnos vjere i crkvenosti suvremenoga čovjeka. Duboko utkana u crkveni život, omeđena je novom evangelizacijom 'ad intra i ad extra'[10]. 

Nova evangelizacija označuje navještaj evanđelja vjernicima, a osobito onima koji su ga upoznali, ali ga ne žive, posustali su u vjeri, a pripadnost Crkvi im je izblijedila pa ne kušaju utjehu vjere, ponašajući se kao da nisu čuli za Isusa Krista.[11]Radi se o ozbiljnomu pastoralnom poremećaju, koji treba veoma odgovorno raspraviti, jer se vjera osporava, kao pastoralna limfa. Kulturne promjene poslijemodernoga doba izazvale su prijepor, u kojemu se uočava poteškoća otvaranja nadnaravnim obzorjima i stvarnoj dosljednosti u odnosu s Bogom, koji nije uključen u nejasno vjerovanje u Boga (teizam) ili još nejasnije bezboštvo (ateizam). Radi se o pojavama, koje se mogu definirati kao stanje ”vjerskoga ateizma” u kojemu se religioznost i njegove pojave ne poistovjećuju s kršćanskom a ni s 'teističkom' vjerom. Vjerska odrednica promatra se posve s osobnoga stajališta, u koje je svatko ugradio svoj osobni vjerski svijet, a koji ne mora biti institucionalni ili kulturalni i ne može imati javno priznanje.[12]

Cjeloviti članak može se pročitati na: 

Alojzije Čondić, Vjera i pastoral, Crkvi u svijetu, 55 (2020.), 4., 703.-729.

 

 

[1] Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, Kršćanska sadašnjost (dalje: KS), Zagreb, ⁷2008., 1., (dalje: GS). 

[2] Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, KS, Zagreb, ⁷2008., 3.

[3] Ivan Pavao II., Enciklika Fides et ratio, KS, Zagreb, 1999., br. 2., usp. br. 28. (dalje: FR).

[4] Usp. Sergio Lanza, La parrocchia in un mondo che cambia, OCD, Roma Morena, 2003., 103-106.

[5] Hrvatska biskupska konferencija, Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća Na svetost pozvani, Glas Koncila (dalje: GK), Zagreb, 2002., 10.

[6] Benedikt XVI., Porta fidei. Apostolsko pismo u obliku motuproprija kojim je proglasio Godinu vjere, KS, Zagreb, 2012., 2. Usp. Giuseppe Angelini, La fede, assensi a una dottrina? Origine e limiti di una formula, La Rivista del Clero italiano, (2013.), 6., 405-425.

[7] Francesco, Discorso alla Curia romana per gli auguri di Natale (21. 12. 2019.).

[8] Paolo Asolan, Giona convertito. Paralipomeni di Teologia pastorale, Lateran University Press, Città del Vaticano, 2013., 13-31. Bruno Seveso,La pratica della fede. Teologia pastorale nel tempo della Chiesa, Glossa, Milano, 2010., 18-21. Josip Baloban, Pastoralna teologija u Hrvatskoj, u: Ivo Džinić – Ivica Raguž, Iščekivati i požurivati dolazak Dana Božjega. Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Peri Aračiću prigodom 65. obljetnice života, Diacovensia, Đakovo, 2009., 15-32. Nikola Vranješ, Pastoral danas. Izabrane teme iz pastoralne teologije, GK, Zagreb, 2013., 17-140. Alojzije Čondić, Ustani, zove te. Bogoslovno-pastoralna razmišljanja, Crkva u svijetu (dalje: CuS), Split, 2013., 65-101.

[9] Ivan Pavao II., Pobudnica Pastores dabo vobis, Nadbiskupski duhovni stol/GK, Zagreb, 1992., 57., usp. 58.

[10] Usp. Maksym Adam Kopiec, Fede, testimonianza e nuova evangelizzazione, la teologia di fronte alle sfide odierne, Antonianum, 88 (2013.), 4., 602-608.

[11] Usp. Pavao VI., Pobudnica Evangelii nuntiandi, KS, 2000., 26-39. Franjo, Pobudnica Evangelii gaudium, KS, Zagreb, 2013., 14. (dalje: EG).

[12] Usp. P. Asolan, Non più mesta accanto al fuoco, Lateran University Press, Città del Vaticano, 2016., 8-10.