Pismo Dobri Samarijanac
Pismo o skrbi za osobe u pogibeljnim i završnim stupnjevima života
U doba pandemije COVID-19, Kongregacija za nauk vjere objavila je, 22. rujna 2020. godine, Pismo Dobri Samarijanac u kojemu naglašava bît ljudskih odnosa i skrb za osobe u završnomu stupnju života potičući važnost blizine i svjedočanstva prema njima. Svjedočanstvo, tvrdi kardinal Luis Ladaria Ferrer, prefekt Kongregacije za nauk vjere, više pokreće nego sam nauk. U tim krajnjim okolnostima ne radi se toliko o tome što reći, nego što se može učiniti. Nazočnost i blizina mogu pokrenuti nadu, suosjećanje može biti ključni činitelj, koji potiče na razmišljanje. “Istina“ i „blizina“ temeljne su poruke Pisma Dobri Samarijanac.
1. Pastoralna skrb za bližnjega, trpeći Krist i nada, dobri Samarijanac i ljudski život, kulturne zapreke koje potamnjuju svetost života
Pismo, koje naučava da su eutanazija i potpomognuto samoubojstvo etički zabranjeni, sastoji se od pet poglavlja, auglavnom se temelji na priopćenju Kongregacije iz 1980. godine, na spisima svetoga pape Ivana Pavla II. i porukama pape Franje, koji osuđuje kulturu odbacivanja s obzirom na bolesne i slabe, nedostatnu skrb za trpeće i pogubne predodžbe o individualističkome samootkupljenju. Premda Kongregacija uvodno ističe dragocjenosti razvitka biomedicinske tehnologije, ipak naglašava da tehnologija sama po sebi ne određuje smisao ljudskoga života, pa je nužno izbjegavati njezinu nehumanu uporabu, osobito u pogibeljnim i završnim životnim trenutcima. Opasnost se poglavito nazire u svođenju odnosa između liječnika i bolesnika na samo tehnički i ugovorni odnos, osobito u državama koje ozakonjuju potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju. Kongregacija ovim Pismom potiče pastire i vjernike laike na posebnu duhovnu i pastoralnu skrb za bolesnike u spomenutomu okružju.
Nameću se poteškoće u spoznaji vrijednosti ljudskoga života, koje se pojavljuju u svojoj slabosti i krhkosti. Patnja neprestano generira neiscrpno pitanje o smislu života. No rješenje pitanja smisla života ne može se dati samo s ljudskoga aspekta, jer patnja sadržava veličinu otajstva koje samo Božja objava može otkriti. Pismo Dobri Samarijanac daje cjeloviti pristup ljudskoj osobi, trpljenju i bolesti te brizi o osobama koje su u pogibeljnomu i završnomu stupnju života. Briga o bolesniku ne može se svesti samo na medicinsku ili psihološku pomoć, nego treba biti usmjerena na cijelu osobu u nevolji. Kongregacija smatra da je briga za život prva odgovornost liječnika u susretu s bolesnikom te se ne može svesti na sposobnost ozdravljenja bolesne osobe, jer je njezino antropološko i moralno obzorje mnogo šire. Štoviše, kada je ozdravljenje nemoguće, praćenje liječnika i bolničara, uz brigu o bitnim fiziološkim funkcijama tijela te psihološkom i duhovnom pratnjom, neizbježna je dužnost. U suprotnome bi sve drugo predstavljalo neljudsko napuštanje bolesnika. Osim toga, kao što milosrdni Samarijanac preuzima brigu o polumrtvome čovjeku (Lk 10, 29–37), tako i nas Krist poziva da se pouzdajemo u njegovu nevidljivu milost. Jer, krhkost i ranjivost podsjećaju nas na našu ovisnost o Bogu i pozivaju nas da se s poštovanjem odnosimo prema bližnjemu. Otuda moralna odgovornost, odnosno prihvaćanje, zaštita i promicanje ljudskoga života do prirodne smrti. Pismo preporučuje kontemplativni pristup, jer imati odgovornost za bolesnu osobu, znači o njoj se brinuti do kraja. Nakana stalne brige o bolesniku mjerilo je za prosudbu raznih čina, koje treba poduzeti u slučaju neizlječive bolesti. Međutim, „neizlječivost“ ne znači biti bez skrbi. Pastoralna briga svih: obitelji, liječnika, bolničara i svećenika može pomoći bolesniku da ustraje u milosti i da umre u ljubavi, u ljubavi Božjoj. Ljudsko je biće slabo i ranjivo, pa je pitanje o smislu života još veće kada pati i kada se bliži smrt te zato Crkva ne prestaje isticati smisao ljudskoga života (pog. I.).
Cjeloviti prikaz Pisma može se pročitati na:
