Gospodine, da progledam (Lk 18,41)

Uvod u knjigu

Pastoralna se teologija bavi odnosom teorije i prakse, odnosno bavi se prosudbom, razmišljanjem i izgradnjom Crkve u teoriji i praksi. Nije dovoljna samo teorija, a ni samo praksa, potreban je uzajamni odnos između tih dviju stvarnosti, nužno je iznutra 'povezati riječi i djela' (usp. DV, 2.). Premda Crkva djeluje u suvremenomu svijetu, ipak nije ničija 'agencija' niti 'stranka', čiji bi smisao bio borba za svjetovnu slavu, dobit i probitak. Nisu je ljudi ustanovili, njezin je utemeljitelj Isus Krist, koji je „dao početak svojoj Crkvi propovijedajući Radosnu vijest, to jest dolazak kraljevstva Božjega” (LG, 5.). U svijetu, koji je 'rastrgan u suprotnostima i zahvaćen zamršenim stanjem', Crkva je „na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjena s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda” (LG, 1.).  Sve što se događa u Crkvi, cjeloviti njezin rad i poslanje, po njezinoj unutarnjoj naravi, usmjereni su spasenju. 

Izvor i uporište svoga poslanja Crkva baštini u trojstvenomu otajstvu. U Presvetomu Trojstvu upisan je polazišni način crkvenoga rada i samo je otud moguće spoznati smisao pastorala. Iz Trojstva Crkva crpi svoju bît i snagu, razlog svoje opstojnosti, jer iz njega proistječe sva stvarnost. Temeljne označnice, koje izviru iz Trojstva i postaju pastoralna paradigma, jesu ljubav Boga Oca, služenje Isusa Krista te izgradnja Duha Svetoga. Stoga je, radi izvršenja svoga poslanja, 'Crkva dužna u svako vrijeme ispitivati znakove vremena, tumačiti ih u svjetlu vjere i evanđelja te razumjeti svijet' (usp. GS, 4.). Unatoč svim prijeporima, Crkva ne smije uzmicati, štoviše, pozvana je ustrajno u svomu radu svim ljudima naviještati Isusovu nadu te ponizno i skromno, kao Božji narod, već ovdje i sada, ostvarivati zamisli Božjega kraljevstva.

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes ističe da radost i nada, žalost i tjeskoba nalaze odjek, također u srcima Kristovih učenika. No, unatoč napretku i tomu što neki očekuju da će ljudi svojim naporom postići potpuno oslobođenje i da će svojom vladavinom na zemlji ispuniti sve želje čovjekova srca, ipak ostaje pitanje: koji je smisao patnje, zla i smrti, odnosno je li na kraju pobjeđuje dobro ili zlo, smrt ili ljubav? 

O pitanju, što je u konačnici jače smrt ili ljubav, govori drevna priča iz grčke mitologije o sviraču i pjevaču Orfeju, koji je izgubio voljenu Euridiku, a koju je ugrizla zmija otrovnica te je umrla.[1] Orfej se nije mogao pomiriti sa smrću voljene Euridike, pa ju je svim snagama želio vratiti u život. Mit govori o tomu da se zaputio do rijeke smrti koju su smrtnici mogli samo jednom nepovratno prijeći. Došao je pred Hada i ženu mu Perzefonu, bogove podzemlja, a oni, ganuti njegovom pjesmom i sviranjem na liri, dopustili su mu da sa sobom povede Euridiku. Ali, pod uvjetom da se Orfej na putovanju ne smije okrenuti za Euridikom. Nakon duga hoda Orfeja je obuzela čežnja i sumnja ide li za njim voljena Euridika, pa se okrene izgubivši je zauvijek. Očito se radi o tragičnomu mitu, jer za Orfeja smrt ima zadnju riječ.  

Tu je priču Crkva preuzela tumačeći je u duhu evanđelja. Krist-Orfej prikazivan je na freskama u rimskim katakombama, odnosno kršćanski se motiv Orfeja zadržava do kasnoga srednjeg vijeka. Neki ga crkveni oci tumače kao pralik Krista, dok mu sv. Augustin daje naziv „pjesnik teolog“. Orfejev silazak u podzemlje uspoređivan je s Kristovim silaskom „nad pakao“. No, razlika je u tomu što je Orfej izgubio voljenu Euridiku, a Krist je razriješio okove smrti i razvalio vrata pakla odvevši zatočenike podzemlja u raj. Za Crkvu je Krist pravi Orfej, Božji zaljubljeni pjevač i svirač, koji objavljuje Božju istinu i ljubav, a Euridika, ona koju voli i za koju se žrtvuje Krist-Orfej, jest čovječanstvo, koje je, kao Euridika, pod vlašću grijeha zapalo u okrilje smrti. Orfej nije izdržao pritisak, pa se okrenuo, a Isus poručuje: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazre natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje“ (Lk 9,62).

Isus Krist, kao zaljubljeni pjevač i svirač, po križu prolazi kroz smrt i silazi „nad pakao“. Na freskama u katakombama prikazan je Krist koji, kao Orfej, u lijevoj ruci drži liru. Lira je slika Crkve s koje se čuje pjesma za Euridiku-čovječanstvo, tj. Kristova uskrsna pjesma pobjede i spasenja. Psalmist je pozvao narod da slavi Boga, poručivši: „na liri od deset žica veličajte njega“ (Ps 33). Radi se o glazbi ljubavi Očeva „svirača i pjevača“ prema voljenomu izgubljenom čovječanstvu, zbog kojega se Isus 'oplijenio i ponizio poslušan do smrti' (Fil 2,6-11). Crkva je Božji 'instrument' na kojemu uskrsli Krist svira. Pjeva iz ljubavi da cijelo čovječanstvo izvede u ozračje ljubavi, u područje Božje vlasti. Eto odgovora tko je jači: smrt ili ljubav? Bog ima zadnju riječ. U Kristovoj smrti pobijeđena je smrt, a ljubav kraljuje zauvijek.

U tomu kontekstu treba promatrati naslov ove knjige, koji je preuzet iz evanđelja po Luki (18,35-43): A kada se približio Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: „Isus Nazarećanin prolazi.“ Tada povika: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: Sine Davidov, smiluj se! Isus se zaustavi i zapovijedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: „Što hoćeš da ti učinim?“ A on će: „Gospodine, da progledam.“ Isus će mu: „Progledaj! Vjera te tvoja spasila.“ I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

Crkva je u svomu pastoralnom radu, koji se može učinkovito obnašati samo s ljubavlju, u 'radosti i žalosti, nadi i tjeskobama', upućena na svijet, na čovječanstvo koje, u mnogomu slijepo, stoji 'kraj puta'. Pozvana je u pastoralu, kao Krist-Orfej, sići među ljude i dotaknuti njihove rane i patnje. Crkva je pozvana Kristovom riječju i pjesmom voditi ih na „put, istinu i život“ (Iv 14,6). U središtu su Bog i čovječanstvo, odnosno sjedinjenje ljudi s Bogom. Isus je svojim dolaskom u svijet pokazao ljubav prema Ocu i bližnjima, a vjernici, odnosno svi ljudi, pozvani su, izgrađujući Crkvu i naviještajući kraljevstvo Božje, vjeru pretvoriti u hrabro služenje „slijepcima“ i u pomoć koja iz ljubavi sudjeluje u ljudskoj nevolji i patnji.

Da bi Crkva u svomu pastoralnom radu bila prepoznatljiva mora u središte staviti Isusa Krista, pa, ispitujući i slijedeći njegov način rada i ponašanja djelovati u svijetu. U ovomu svijetu mnogo je slijepaca i prosjaka, mnogi su pokraj puta a ne na Kristovu putu. Nije najveća nevolja biti „kraj puta i prositi“, nego je bitna poteškoća ako nemamo vjere da se kao slijepac raspitujemo, otvorimo i zavapimo Isusu. Društvo i kultura, slijedeći zasade relativizma i sekularizma, udaljuju se od Boga te sami sebe onesposobljuju i od sebe stvaraju slijepce i prosjake. Isto se može dogoditi u Crkvi, u pastoralu, ako zanemari riječ Božju i povede se svjetovnim izazovima. Štoviše, u pastoralu žurno treba razmišljati zašto su se i kako mnogi kršćani odvojili od vjere i napustili Gospodina? Ispriječile su se razne ideologije, novi oblici poganstva, pomodarstva, ugnjetavanje čovjeka, odnosno praktično odbacivanje Boga čime se istodobno uklanja i čovjeka. Čovjek je duhovno oslijepio, a Gospodin se po svomu križu spušta da bi ga podigao. Postavlja se pitanje: hoće li pobijediti 'kultura smrti ili civilizacija ljubavi'?

U zapadnomu društvu vjera je u opadanju, a ponekada se čini da Crkva izgleda kao slijepac „kraj puta“. Ipak, ne može pobjeći od odgovornosti. Možda se vjernici, radi obzira ili prozivanja, boje kao jerihonski slijepac poviknuti: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“. No, čim Crkva ili pojedini vjernik u javnosti podignu glas odmah se jave neki „sprijeda“, iz društva, kulture, politike, medija, pa i same Crkve, i pokušavaju ga ušutkati. Međutim, slijepac se nije dao ušutkati, a neki, koji imaju zdrave tjelesne oči, brzo se dadu ušutkati. Zašto? Slijepac je vjerovao, a bez ljubavi i postojane vjere u Isusa Krista ne može se naviještati evanđelje, svjedočiti i pastoralno djelovati. Ponekada treba mudro šutjeti, ali vjeru treba naviještati (usp. Rim 10,14-16). Bez vjere „pastoral“ ostaje kao slijepi prosjak kraj puta. Ipak, u svijetu ima onih koji vole Crkvu i vjeruju u Isusa Krista, koji dolazi i pita nas: Što hoćete da vam učinim? 

Priznajući svoju duhovnu i etičku, pastoralnu i društvenu sljepoću pozvani smo zavapiti: Gospodine, da progledam! Da bismo kao Krist-Orfej sišli u sljepoću, prosjaštvo i nevolje ovoga svijeta najprije se treba otvoriti daru Duha Svetoga i duhovno progledati te prošlost i svu stvarnost oko sebe promatrati očima vjere i ljubavi, a ne samo sociološki, jer Crkva proizlazi iz Božje ljubavi i mora djelovati dijakonijski. Pastoral ne trpi lijenost i ravnodušnost, površnost i minimalizam, nije dovoljno pokraj Božjega obilja prositi i dijeliti mrvice. Pozvani smo otvoriti oči vjere i progledati, okrenuti se oko sebe i snagom evanđelja prosuditi što se to događa s nama i oko nas, u našoj društveno-kulturnoj stvarnosti, u svijetu, koje su poteškoće i patnje ljudi, u kojemu smjeru ide čovječanstvo, naš narod i Crkva, što činiti? Treba progledati da bismo spoznali zašto slabi vjera bez koje postajemo slijepi. Treba se upitati je li naš pastoralni rad prikladan vremenu u kojemu živimo, kako razbuktati evanđeoski žar u doba materijalizma i individualizma i kako prenijeti vjeru i ljubav prema Crkvi u novim naraštajima? 

Opasnost je da se, čuvajući nadiđene modele, i mi u Crkvi zalijenimo misleći da će se sve samo od sebe riješiti, pa u tomu samozavaravanju ne vidimo stvarne pastoralne potrebe i ne tražimo prikladne načine rada. Bitno je shvatiti da ljubav i vjera pobjeđuju sljepoću duha. U ovoj knjizi donosim niz već objavljenih članaka, koje sam ovdje doradio. Da ne bismo ostali u teoriji neshvatljivi i u praksi neprihvatljivi treba se nadahnjivati na evanđelju i žurno se, kao spašeni slijepac, uputiti za Isusom Kristom slaveći Boga. Stoga se nadam da će ovo djelo, makar malo, pomoći pastoralno progledati i proširiti obzorja te biti korisno i poticajno vjernicima i svim pastoralnim radnicima u traganju za prikladnim pastoralom u suvremeno doba. Čitatelj se ne mora složiti s mojim razmišljanjima, ali morali bismo, u ovim promjenjivim i dramatičnim vremenima, u traženju primjerenih pastoralnih postavki, snagom vjere biti otvoreni razgovoru i prosudbi, suradnji i sinodalnosti te kao slijepac iz evanđelja zavapiti: Gospodine Isuse Kriste, Sine Davidov, pomozi nam da progledamo!

 

[1] Usp. Orpheus, u:  http://de.wikipedia.org/wiki/Orpheus (22. 2. 2020.). Alessandra Di Pilla, Orfeo nella cultura cristiana tardo-antica: spunti dalla bibliografia recente, u: https://www.academia.edu/25617290/ (22. 2. 2020.). Peter Neuner – Paul Michael Zulehner, Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija, Ex libris, Rijeka, 2015., 7.-18.

_______________________________

SADRŽAJ

 

Uvod

 

  • PREMA NJEGOVIM PASTIRSKIM POSLANICAMA (1878.-1888.)
  • PASTORALNI RAD SPLITSKOGA I MAKARSKOGA BISKUPA MARKA KALOGJERE
  • 1. Međunarodne društveno-kulturalne i crkvene okolnosti u XIX. stoljeću
  • 2. Društveno-kulturalne i crkvene okolnosti u Hrvatskoj u XIX. stoljeću
  • 3. Odnos prema društvu u pastirskim poslanicama biskupa Marka Kalogjere
  • 4. Odnos prema Papi i briga za opću Crkvu i ljudsko društvo
  • 5. Pastoralna briga za mjesnu crkvu
  • 6. Pastoralno-duhovna skrb i smjernice
  • DRUŠTVENE OKOLNOSTI I PASTORALNI RAD U HRVATSKOJ
  • OD 1945. DO 1952. GODINE NA TEMELJU PASTIRSKIH PISAMA
  • 1. Pastirsko pismo od 20. rujna 1945.
  • 1.1. Uvodni dio Pisma
  • 1.2. Središnji dio Pisma
  • 1.3. Završni dio Pisma
  • 1.4. Odnos Tita i Partije prema Pastirskomu pismu
  • 2. Ponižavajući ‘Osnovni zakon o braku’ iz 1946. godine 
  • 2.1. Smjernica vjernicima splitskoga biskupa K. K. Bonefačića o ženidbi
  • 2.2. Smjernica zagrebačkoga nadbiskupa A. Stepinca o ženidbi i o državnim matičnim knjigama
  • 3. Biskupsko pismo 1952. godine Titu o poteškoćama crkveno-vjerskoga života u FNRJ
  • 4. Teološko-pastoralna prosudba
  • 4.1. Društveno-kulturno stanje 
  • 4.2. Utjecaj na pastoralni rad
  • PASTIRSKE POSLANICE I PROPOVIJEDI BISKUPA ĆIRILA BANIĆA
  • 1. Društveno-kulturne okolnosti u doba biskupa mons. Ćirila Banića
  • 2. Društveno-kulturne i crkvene okolnosti prema biskupu Ćirilu Baniću 
  • 2.1. Društveno-kulturne okolnosti
  • 2.2. Pastoralna usmjerenost u društvenim okolnostima
  • 3. Teološko-pastoralna prosudba osobnosti biskupa Banića 
  • 3.1. Središnje misli Banićevih homilija                                   
  • 3.2. Teološko-pastoralni vid Banićevih homilija i pastirskih pisama
  • GLAVNI VIDOVI PASTORALNE TEOLOGIJE I PASTORALA ŽIVANA BEZIĆA
  • 1. Nastanak i razvitak pastoralne teologije
  • 1.1. Franz Xaver Arnold i Karl Rahner
  • 1.2. Saborsko i poslijesaborsko poimanje pastoralne teologije
  • 1.3. Pastoralna ili praktična teologija
  • 2. Pozicioniranje pastoralne teologije prema Živanu Beziću
  • 2.1. Bezićevo poimanje pastoralke
  • 2.2. Pastoralka kao znanost
  • 3. Odraz pastoralke na pastoralni rad
  • 3.1. Bezićeva postavka pastorala i pastorizacije
  • PASTORAL I PASTORALNA TEOLOGIJA U MISLI SERGIJA LANZE
  • 1. Pastoralna teologija
  • 1.1. Predmet pastoralne teologije
  • 1.2. Metoda pastoralne prosudbe
  • 1.3. Odnos teorije i prakse
  • 1.4. Načelo Utjelovljenja
  • 2. Teologija crkvenoga rada
  • 2.1. Crkveni rad: tri munera
  • 2.2. Crkveni rad: ad intra – ad extra
  • 3. Zajedništvo – župna zajednica
  • 4. Kultura i nova evangelizacija   
  • VLAST I AUTORITET U PASTORALNOJ SLUŽBI
  • 1. Autoritet i vlast (sociološki vid)
  • 1.1. Autoritet
  • 1.2. Vlast i moć
  • 2. Izvor crkvenoga shvaćanja autoriteta i vlasti 
  • 2.1. Autoritet i vlast Isusa Krista
  • 2.2. Vlast i autoritet apostola i Crkve
  • 3. Bogoslovno-pastoralna prosudba vlasti i autoriteta
  • 3.1. Narav autoriteta i vlasti u kršćanskomu duhu
  • 3.2. Teologija crkvene ili duhovne vlasti
  • 3.3. Trostruka služba i oblikovanje pastoralnoga rada
  • 3.4. Kristov službenik i pastoralna odgovornost
  • 4. Munus regendi – pastirsko vodstvo zajednice
  • 4.1. Novi način pastoralnoga upravljanja i crkveno zajedništvo
  • 4.2. Napasti obnašanja pastirske vlasti i autoriteta u pastoralnoj službi
  • INICIJACIJA ODRASLIH – MODEL PASTORALA U ŽUPNOJ ZAJEDNICI
  • 1. Poteškoće s nazivljem kršćanske inicijacije
  • 1.1. Smisao kršćanske inicijacije
  • 1.2. Pastoralna povezanost i prijepor inicijacije i katekumenata
  • 2. Prosudba inicijacijskoga pastorala odraslih u župno zajednici
  • 2.1. Pastoralna praznina između sakramentalizacije i kršćanske inicijacije odraslih
  • 2.2. Nužnost promjene pastoralnoga rada
  • 3. Obrednik Red pristupa odraslih u kršćanstvo u inicijacijskomu pastoralu odraslih
  • 4. Kršćanska inicijacija i nova evangelizacija
  • 4.1. Nova evangelizacija u novim okolnostima
  • 4.2. Inicijacijsko-evangelizacijsko dvostruko usmjerenje
  • 5. Inicijacija odraslih i obnova župnoga pastorala
  • STANJE I PERSPEKTIVE KATEKUMENATA
  • 1. Što je katekumenat? 
  • 1.1. Katekumenat i Drugi vatikanski sabor 
  • 1.2. Katekumenat i obrednik ‘Red pristupa odraslih u kršćanstvo’ (RPOK)
  • 1.3. Katekumenat u dokumentima Hrvatske biskupske konferencije 
  • 2. Odsudnost prvoga navještaja 
  • 2.1. Važnost kerigme u pastoralnoj svijesti 
  • 2.2. Traditio – redditio
  • 3. Katekumenat i župna zajednica 
  • 3.1. Župna zajednica – katekumensko mjesto 
  • 3.2. Katekumenat i redoviti pastoral 
  • KATEHEZA I VJERONAUK U KONTEKSTU EVANGELIZACIJSKOGA POSLANJA CRKVE
  • 1. Sekularizacija i nova evangelizacija
  • 2. Smisao prve/nove evangelizacije
  • 3. Vjeronauk i kateheza - prva/nova evangelizacija i pastoralni rad
  • 4. Kerigma i prvi navještaj
  • 5. Evangelizacija i župna zajednica
  • ŽUPNO PASTORALNO VIJEĆE – OGLEDALO ŽUPNE ZAJEDNICE
  • 1. Stvaranje slike o Crkvi
  • 2. Uloga pastoralnoga vijeća 
  • 3. Smisao župnoga pastoralnog vijeća
  • 4. Članovi i rad župnoga pastoralnog vijeća 
  • 5. Teološko-pastoralna prosudba župnoga pastoralnog vijeća 
  • SINODALNI PASTORAL I EKONOMSKO VIJEĆE
  • 1. Pastoralna suradnička vijećâ – ogledalo Crkve
  • 2. Sinodalnost i participacija na munus regendi
  • 3. Župno ekonomsko vijeće
  • RELATIVIZAM I MLADEŽ
  • 1. Mladež pred izazovima krivovjerja u Ivanovim poslanicama
  • 2. Zamke i zablude relativizma
  • 2.1. Kako relativizam poimlje istinu i čovjeka
  • 2.2. Značajke relativizma
  • 2.3. Bezbožna kultura
  • 3. Mladež u okružju ćudorednoga relativizma
  • 3.1. Posljedice relativizma
  • 3.2. Vjersko iskustvo
  • 4. Budućnost pastorala mladeži
  • PASTORAL CRKVENIH POKRETA U PASTORALU ŽUPNE ZAJEDNICE
  • 1. Crkveni poticaji Drugoga vatikanskog sabora crkvenim pokretima
  • 1.1. Službe i karizme
  • 1.2. Crkveni pokreti – osobita crkvena pojava XX. stoljeća
  • 2. Suvremeni pokreti
  • 2.1. Novokatekumenski put
  • 2.2. Pokret fokolara – Djelo Marijino
  • 2.3. Karizmatske skupine
  • 3. Mjesna Crkva, župna zajednica i crkveni pokreti
  • 3.1. Župa i crkveni pokreti pred izazovom posvjetovnjenja
  • 3.2. Poticajni učinci crkvenih pokreta u župnoj zajednici
  • 3.3. Pastoralne poteškoće između crkvenih pokreta u župnoj zajednici
  • 3.4. Pismo Iuvenescit ecclesia o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova
  • Bibliografska bilješka
  • Kratice
  • Bibliografija
  • Izvori
  • Literatura
  • Mrežna mjesta

_________________________

 

Knjiga se može nabaviti u:

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu

Crkva u svijetu

Zrinsko-frankopanska 19

21000 Split