Biti obitelj u obitelji Crkve

Mjesto obitelji u evangelizacijsko-katehetskomu djelovanju Crkve

Obitelj kao put Crkve zauzima središnje mjesto u njezinu evangelizacijsko-katehetskomu radu te je, kao 'domaće svetište Crkve', od Boga primila poslanje biti prva i životna stanica društva. U skladu s tim autor prvotno obrađuje odnos obitelji i individualnoga samoostvarenja u suvremenomu društveno-kulturom okružju. Potom prosuđuje postavke pastorala i njegov odnos s izazovima braka i obitelji, dok se u trećemu dijelu osvrće na evangelizacijsko-katehetsko mjesto obitelji u crkvenomu radu. Prvotno analizira odnos tradicionalnoga i sinodalnoga pastorala ističući ulogu obitelji kao nositelja pastorala. Aktualizira temu prvoga navještaja, župne kateheze i pastorala takozvanih ”neredovitih” situacija te na kraju predočuje potrebu preobrazbe pastorala i ulogu cjelovitoga obiteljskog pastorala.

Ključne riječi: brak, obitelj, evangelizacija, kateheza, pastoral

Uvod                                  

Koliko god tema na prvi pogled djeluje jednostavno isto toliko je zamršena. Jednostavna je utoliko što praktičnomu vjerniku pojmovi, kao što su brak i obitelj, navještaj i svjedočenje vjere te poslanje Crkve djeluju poprilično jasno. Međutim, pod utjecajem nasrtljivoga sekularizma i globalizacije, koji dokidaju sve oblike granica, spomenuti izričaji u suvremenomu društveno-kulturnom kontekstu postaju, ne samo zamršeni, nego posve zbunjujući i upitni. Crkva je pozvana biti trajno budna, pa u teološko-pastoralnoj perspektivi temeljito istraživati i prosuđivati ”znakove vremena” i nedvojbeno naviještati evanđelje, jer upravo obitelj najviše osjeća udarce radikalnih fenomena.

Jedan od ”zakova vremena” su brak i obitelj. Da bi se razlučilo mjesto braka i obitelji u evangelizacijsko-katehetskomu djelovanju Crkve, prvotno se valja upitati: Koji je smisao poslanja Crkve u svijetu, odnosno je li način našega pastoralnoga rada prikladan suvremenim okolnostima? Je li mjesna Crkva, poglavito župna zajednica, dovoljno uspješno dijalogizira s brakom i obitelji i sa  suvremenim svijetom, koji proživljavaju određenu krizu? Ako se Crkva uglavnom bavi unutarnjim ustrojem i strukturama, odnosno ako su joj brak i obitelj samo objekt, može li takvim modelom prikladno očitovati svoje poslanje u svijetu? Jesu li prema tradicionalnoj pastoralnoj paradigmi brak i obitelj zaista glavni nositelji obiteljskoga pastorala?

Mnoga se pitanja povlače uz postavljenu temu i od njih se ne smije bježati, nego ih treba temeljito u konkretnim okolnostima protresti i 'obrazložiti razlog nade' (usp. 1Pt 3,15), jer u pastoralu usputna briga za obitelj i jadikovanje ne pomažu. Da ne bi brak i obitelj ostali ”kao stado bez pastira” (Mk 6,34), bitno je posvješćivati evanđeosko poslanje Crkve, jer bi se u suprotnomu moglo skliznuti u zamku svjetovnosti i situacijskoga morala. Crkva nije neka agencija niti humanitarna organizacija. Ona se ”pokazuje kao puk okupljen polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga” (LG, 4.) te je njezino poslanje nastaviti djelo samoga Isusa Krista (usp. GS, 3.). Jer Bog je stvorio svijet i ”hoće da se svi ljudi spase” (1Tim 2,4), pa je odlučio one koji vjeruju u Krista sazvati u svetu Crkvu, koja ima životno uporište u sakramentu braka i obitelji. 

Cijeli se članak može pročitati u: 

Mjesto u evangelizacijsko-katehetskomu djelovanju Crkve, u: Hrvatska biskupska konferencija, Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju – Vijeće za kler – Ured za život i obitelj, Biti obitelj u obitelji Crkve. Zbornik radova s pastoralno-katehetskih kolokvija za svećenike, Zagreb, 2020., 121.-142.