Župna zajednica – od pastoralnoga središta do pastoralne periferije

Da bi župna  zajednica odgovorila na suvremene izazove ne može živjeti od prošlosti i skrivati se pod lovorikama teološke spoznaje. Suvremeno doba traži pastoralnu otvorenost, zahtijeva prikladniji pastoralni rad da bi se danas, kada se živi ”kao da Boga nema”, svima otkrila novost evanđeoske poruke. Neminovno je hrabro suočiti se sa stvarnim poteškoćama i, osluškujući riječ Božju, postupno krenuti u obnovu pastorala i crkvenih struktura. Središnja pastoralna struktura, koja očituje lice Crkve, jest župna zajednica, koja proživljuje ozbiljnu krizu u pronalaženju svoga pastoralnog identiteta. U skladu s tim autor u prvomu dijelu članka, metodom pastoralne/evanđeoske prosudbe, propitkuje poslanje župne zajednice kroz njezino poimanje pastoralnoga središta i periferije, a potom, potaknut pastoralnom strategijom pape Franje, reflektira o ”izlaženju” na crkvene periferije. Suočavajući se s manjkavostima samouputnoga tradicionalnog pastorala, potiče važnost prosudbe župnoga pastorala naglašavajući potrebu stvaranja župne zajednice u evangelizacijsko-misionarskoj perspektivi.

______________

U doba prevladavajuće individualističke i sekularne kulture, koja je prožeta tehnološkim i znanstvenim napretkom, mnogima je, pa i vjernicima, uloga župe nejasna, a za mnoge je zastarjela i nadiđena ustanova. Neki se s nostalgijom prisjećaju župnoga života, jer župa je bila središte životnih događaja i simbol zajedništva vjernika (papa Ivan XXIII. volio je reći da je župa seoska česma kojoj dolaze svi žedni), dok s druge strane još uvijek postoje poticaji da se posuvremeni oblik župne zajednice. Neki župnu zajednicu doživljuju kao mjesto servisiranja religioznih potreba, dok drugi vide njezin crkveni i društveni smisao, ali se osjećaju nemoćni da bi potaknuli njezinu obnovu. Neki, pastiri ili vjernici laici, pristupaju župi na tradicionalan način čuvajući čvrsto uhodane introvertirane modele, što ih čini sigurnima, jer bi i najmanja promjena poljuljala njihovu usidrenost i tražila dodatni angažman, a s druge strane neki, vidjevši kamo ide društveni i pastoralni tijek, pokušavaju potaknuti određene pothvate i obnovu, pa usamljeni u svojim nastojanjima brzo izgore.

Župna zajednica, koja bi u mjesnoj Crkvi trebala djelovati ”poput jedne stanice” (AA, 10), prepoznaje se kao ”krajnje mjesno očitovanje Crkve” (CL, 26), koje je danas u velikoj krizi. Ako je narušena žarišna crkvena stanica, koja očituje lice Crkve, nužno je upitati se kako obnoviti njezinu vitalnost i propitkivati evangelizacijske ciljeve da bi mogla biti u službi svoga cjelovitog poslanja? Ne radi se o ničijoj zlovolji, već o činjenicama koje se ne smije nijekati. Razloge krize pastoralnoga rada nije uvijek lako odgonetnuti, ali zasigurno su joj pridonijele ubrzane i dramatične društveno-kulturne promjene u kojima se Crkva nije uvijek maštovito snalazila. Bilo bi važno analizirati unutar crkvene razloge zbog kojih dolazi do zamrlosti u životu župne zajednice, ali nije dovoljno samo raščlanjivati i opisivati pastoralne poteškoće, jer se time može paralizirati crkveni rad, nego je nužno upitati se kako se suočiti i nositi s novim pojavama i izazovima? Kako ih sagledati očima vjere, jer, koristeći se teološko-pastoralnom metodom pastoralne evanđeoske prosudbe bitno je shvatiti što Isus Krist traži od nas ovdje i sada? 

Razmišljanje o župi nije jednostavno, jer se u njoj i oko nje gomilaju mnoge nejasnoće. Donedavno se velikim dijelom društveni i crkveni život odvijao u ”sjeni zvonika”, u okrilju župne zajednice, međutim, danas je župna zajednica sve više samo načelno pastoralni subjekt te je u napasti da postane struktura, koja se zatvara u sebe i udaljuje od naroda ili je opasnost da vjernici bježe od župne su/odgovornosti i sudjelovanja. S društvenoga aspekta župa je danas gotovo nebitna, a s pastoralnoga se njezin unutarnji život razvodnio, formalizirao i pasivizirao, dok se mnoga pastoralna zbivanja događaju izvan nje. S jedne strane od župe se traži administrativna ili liturgijska uslužnost, što se često pretvara samo u ceremonijalni slavopoj, a s druge strane zazire se od integracije u cjeloviti život župne zajednice i tako se, održavajući samo pastoralni ”hladni pogon”, pretvara u pastoralni otok. Međutim, župa nije otok. U tomu kontekstu nameće se pitanje je li župna zajednica stvarno u središtu pastorala ili je na njegovoj periferiji, odnosno što je u središtu župnih zbivanja i kako župa prepoznaje svoje i društvene periferije? Kako bi izgledao pastoral bez župne zajednice, odnosno koji su učinci župe koja je zatvorena sama u sebe te kako župa može nadoknaditi izgubljeni zamah i pod kojim uvjetima može opravdati razloge svoga postojanja? Da bi se došlo do što bolje spoznaje nužno je s jedne strane župu promatrati u društveno-kulturnoj perspektivi, koja je različita od one u prošlosti, a s druge strane vrjednovati je u teološkom izričaju. Stoga, nije dostatno samo teoretski isticati da je župa prisutnost Crkve na nekomu teritoriju, nego je nužno, kako reče papa Franjo, sve učiniti da postane životno ”mjesto na kojemu se sluša Božja riječ, mjesto rasta u kršćanskomu životu, mjesto dijaloga, navještaja, velikodušne ljubavi, klanjanja i slavljenja”.

Za odgovor na spomenute pastoralne dvojbe neprihvatljivo je fantazirati grijući se uz kućnu peć, već treba pastoralno prosuđivati i suočavati se s temom ”periferije” i ”izlaska” Crkve, kao perspektive konkretnih i sustavnih pastoralnih pothvata oko župne zajednice. Jer ako župna zajednica ne prepoznaje unutarnje periferije i zanemaruje cjelovitu brigu o svomu središtu, kako će izići na periferije? 

Riječ periferija izgleda veoma sažeto, a označuje ono što je daleko od središta, sve ono što nije u središtu, izvanjski rubni dio u odnosu na bitno, nešto manje važno, sporedno, a najčešće se koristi za rubne dijelove grada. Župa (paroikein), koja je nastala izlaskom iz grada i odlaskom naviještati na periferije, među ljude, je li još uvijek u središtu ili se može reći da je s vremenom paradoksalno postala pastoralna periferija? Ako pastiri zamjene teze župna im zajednica može postati periferija, tj. usputna, kao i vjernicima laicima, koji duhovno-pastoralni izvor nalaze na rubnim mjestima, a osobito može biti periferija raznim crkvenim skupinama, koje se nameću kao konkurencija župi. Problem može često nastati zbog slabe vjere ili nedovoljno spoznatoga smisla evanđeoskoga poziva i poslanja. Međutim, župa bi trebala, snagom Duha i crkvenoga zajedništva, izrasti i postati ”zajednica zajednicâ” te izići iz uljuljanoga ”središta”, tj. iz svoje autoreferencijalnosti, iz sebe, potražiti i poći na pastoralne periferije da bi ponovno postala kršćanski prepoznatljivo ”središte” nove i prve evangelizacije crkvenoga i društveno-kulturnoga života. Do istinske spoznaje ne može se doći samo sociološkom analizom i oplakivanjem, nužno je uroniti u evanđeosku prosudbu, te se otvoriti daru Duha i očima vjere, na temelju pastoralnoga načela utjelovljenja, uočiti što je teološko-pastoralno središte i periferija, spoznati fenomene i razlučiti stvarnost i pastoralno 'hoditi' (usp. Mk 1,38).

 

Cijeli se članak može pročitati u: 

Alojzije Čondić, Župna zajednica – od pastoralnoga središta do pastoralne periferije, u: Josip Šimunović – Silvija Migles (ur.), Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13). Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života, KBF Sveučilišta u Zagrebu – KS, Zagreb, 2019., 47.-66.