Simpozij o zavičajnoj baštini

Teologija vode i pastoral krštenja

Sakrament se krštenja u Crkvi slavi od početka (usp. Dj 2,37-38. 10,44-48). Kada se evanđelje počelo naviještati bila je uobičajena praksa krštenje odraslih, a krštenje djece drevna je predaja Crkve već od drugoga stoljeća, premda su zasigurno i u doba apostola krštavana djeca (usp. Dj 16,15.33; 18,8). Djeca se rađaju s ranjenom naravi i istočnim grijehom, osoba se valja u blatu[1]svoje grješnosti te im je potrebno preporođenje i čišćenje u krštenju. Dar Božje milosti, koja preporađa i čisti, očituje se u krštenju djece.[2]Za život i odgoj djeteta odgovorni su roditelji i dok dijete ne bude u stanju osobno birati, roditelji (ili skrbnici) imaju pravo i dužnost zamijeniti ga. Dužni su pobrinuti se da se dijete krsti u prvim tjednima nakon rođenja, međutim ako bi kršćanski roditelji odbijali ponudu milosti snosili bi veliku odgovornost pred Bogom. Jer, krstiti se znači izići iz ”gliba” te uroniti i sjediniti se s Bogom, to je potvrda Bogu da me učini kršćaninom, to je njegov dar, izlaženje iz sebe i umiranje moga egoizma te ucjepljenje u zajedništvo s drugima. U suvremeno doba pojavile su se dodatne pastoralne poteškoće zbog kojih mnogi ne krste svoju djecu. Sve je više rastavljenih, rastavljenih i ponovo vjenčanih, samohranih roditelja, roditelja koji nisu primili cjelovitu kršćansku inicijaciju, mješovitih brakova, samo civilno vjenčanih, činjenično slobodnih veza, koji misle da nisu u stanju krstiti djecu. Crkva i u takvim okolnostima potiče roditelje da krste svoju djecu, jer djeca za to nisu kriva te imaju pravo na krštenje i kršćanski odgoj. Dakako, potiče ih da rastu u vjeri i da djeci svojim životom svjedoče vjeru.

Sveti Pavao naučava da ”smo krštenjem dakle zajedno s njime ukopani u smrt da ka što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6,4). U tomu vidu krštenje je ulazak u zajedništvo s Bogom, odnosno prvi korak uskrsnuća. Dakle, to nije obični obred čišćenja, već mnogo dublje, to je smrt i život, jer Krist je ”zagazio” u blato u kojemu se čovjek guši i zato je krštenje novo rođenje, njime se postaje posinjeno dijete Božje, oprano od blata istočnoga grijeha i znači uskrsnuće na novi život. Krštenje je čin preporođenja vodom i riječju, kojim se osoba čisti od grijeha, odbacuje ”staroga čovjeka” i sjedinjuje s Kristom, novim čovjekom i dobiva milost. No, kako sam već spomenuo, mnogi zbog površnoga shvaćanja smisla sakramenta krštenja, zbog pogrješnoga poimanja slobode i ravnodušnosti smatraju da djecu treba pitati, kada narastu, hoće li se krstiti i kojoj će vjeri pripadati. To je pokazatelj da u kršćanskoj vjeri više ne vidimo istinski i novi život, nego izbor između mnogih ponuda, to je relativiziranje istine i vjere. Razmišljajući o sakramentu krštenja papa je Benedikt XVI. svojedobno utvrdio da nam je život darovan, a da nismo mogli birati hoćemo li živjeti ili ne, nitko nije mogao biti upitan: želiš li biti rođen ili ne? Na tomu tragu bilo bi nesmisleno pitati dijete koji će jezik govoriti, kojoj će kulturi pripadati, hoće li se hraniti, odijevati, itd. Djetetu je nužan cjeloviti odgoj, a vjera je darovana krjepost, koja integrira svu ljudsku stvarnost, pa mu uskratiti milost krštenja značilo bi bitno ga osiromašiti. A svatko će i tako kada odraste svojim životom u slobodi pokazati hoće li rasti u vjeri ili će izabrati drugi put. Kao što su roditelji, kao hranitelji života, dužni predati djeci svako dobro, tako su im dužni prema Božjemu naumu u svojoj slobodi prenijeti najveće dobro: vjeru, a prenošenje vjere događa se ponajprije u krštenju. Ne postoji vjera samo kao izbor pojedinca, tek osobno opredjeljenje, vjerovati ne možemo sami, jer vjera, koja ne bi obuhvatila stvarnu zauzetost u Crkvi ne bi bila kršćanska vjera. Vjera je ujedno dar zajednice kojoj je i sama darovana, pa bez te konkretne sakramentalnosti vjera ne bi bila crkvena vjera, jer vjera nastaje, događa se unutar zajednice Crkve i vraća se njoj. Ona zahtijeva ljudsku volju i djelovanje te crkvenu stvarnost. Krštenje nas podsjeća da vjera, kao ni život, nije isključivo učinak vlastitih snaga, nego se prima ulazeći u crkveno zajedništvo koje prenosi Božji dar. Kao što primamo život, tako primamo i krštenje. Dijete, koje je pozvano na spasenjem, ne vjeruje vlastitim činom, nego se krsti u vjeri Crkve te je nakon krštenja potrebno rasti u njoj, a za to su odgovorni roditelji, kumovi i cijela crkvena zajednica. Pozvani smo prenositi iskustvo milosti i radosti, stvarati ozračje u kojemu će dijete duhovno sazrijevati. Dakle, hod je dvosmjeran: ide se od vjere roditelja prema krštenju i od krštenja djece prema njihovoj vjeri. U krštenju postoje dvije komponente: Božji zahvati i ljudska suradnja. Prema tomu, ono što dijete u slavlju krštenja ne razumije anticipirano je, kao i život, u tomu što će mu njegovi roditelji, kumovi, rodbina, susjedi, prijatelji, vjeroučitelji naknadno predočiti u poslijekrsnoj katehezi na temelju svoje predkrsne kateheze. Jer nisu odgovorni samo za tjelesnu egzistenciju djeteta, nego i duhovnu. Upravo u tomu uočavamo veliku pastoralnu odgovornost župne zajednice.[3]

 

Ovo je samo dio članka, a cijeli članka može se pročitati: Alojzije Čondić – Mladen Parlov, Teologija vode i pastoral krštenja, u: M. Parlov – I. Kolovrat – M. Biočić, Zavičajna baština. Problemi i perspektive u upravljanju baštinom. Zbornik radova, Crkva u svijetu, Split, 2018., 11.-29.