Simpozij na temelju križnoga puta

Milost prijelaza: Ruke kao ”sredstvo” milosti.  Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

U četrnaestoj postaji sva je dinamika stala, nastupila je tama i potpuna šutnja. Tijelo mrtvoga Isusa položeno je u grob. Isusovi sljedbenici doživjeli su trijumf zla, razapinjanje i ukop ljubavi. Vladarima ljudi svanulo je, ali ni slutili nisu da je Isusova moć u nemoći križa, jer Božje se milosrđe očitovalo kada su se najmanje nadali, od križa do groba. Stoga, što znači Isusa položiti u grob? Što Isus čini u podzemlju, između smrti na križu i uskrsnuća?

Četrnaesta postaja zaustavlja nas na prijelazu između života i smrti, u grobu. Isus je položen u novi grob, silnici bi rekli Bog je mrtav, a vjerniku ostaje nada u Božje obećanje. Ukopani Isus prolazi dolinom smrti razorivši je kao najokrutnijeg neprijatelja (1Kor 15,26). Postao je vrata onima koji ga slijede. Na križu je preuzeo na se muku svih ljudi, a u dolini smrti iskusio je napuštenost od Oca (Mt 27,46). Isus kroz smrt prelazi u život, nebeskom Ocu. Zato je za kršćane smrt prijelaz iz ovoga života do potpunoga dovršenja.

Polaganje Isusa u grob očituje sadržaj Velike subote, koji ispovijedamo u Vjerovanju: Isus je sašao nada pakao, sašao je da bi zatvorenima u podzemlju navijestio Radosnu vijest, jer su bili lišeni gledanja Boga te je oslobodio svete i pravedne duše otvorivši im nebeska vrata. No, neki i danas misle da je Bog u grobu, pa promiču stanje groba: beznađe i ništavilo. Nisu shvatili da je Isus pšenični zrno (Iv 12,24) i da iz njegova polaganja u grob odsjeva otajstvo euharistije. Na Veliku subotu Bog šuti, a stravu silaska nad pakao otkriva Kristov krik napuštenosti: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio (Mk 15,34). Silaskom nad pakao Isus se približio čovjeku koji proživljuje svoju dolinu smrti u ovomu svijetu. U odsutnosti Boga iz čovjekova života očituje se užas smrti i pakla, očituje se Božja skrivenost, ali i svjetlo vjere. Nakon raspeća najteža je bol samoće. Zato Crkva naviješta Kristovu blizinu, jer nevolja smrti je u napuštenosti, koja ugrožava čovjeka. Užas straha i samoće može nestati samo ako se pojavi ruka onoga tko ga voli, jer bez te topline nastaje pakao. U pastoralu je od odsudne važnosti prepoznati ljudsku patnju i bol te čovjeku iskazati ljubav. Jer osoba koja vjeruje da Isus s njom prolazi kroz grozotu smrti, lakše podnosi suočavanje sa smrću. Vjernikova se nada rađa u molitvi koju polaže u Kristove ruke, jer Isus s njim prolazi kroz dolinu smrti i prelazi u život. Tada čovjek nije sam, jer je Isus, kao novi Adam, došao potražiti staroga Adama (1Kor 15). Da bi čovjek u trenutku gledanja oči u oči prepoznao Isusovo milosrdno lice pozvan je tijekom života usvajati agapičnu logiku Božje ljubavi i u slobodi se otvoriti Kristu. Jer velika je tajna kako će ga prepoznati ako se u ovomu životu opredijeli za apsolutnu autonomiju. No, pitanje je što se događa s čovjekom nakon smrti?

Ne možemo vidjeti što je iza vrata smrti, nemamo toga iskustva, ostaje samo vjera. Isus u prispodobi o bogatašu i Lazaru govori o posrednomu stanju između smrti i uskrsnuća (Lk 16, 19-31). Nakon smrti slijedi posebni sud, svatko će osobno stati pred Krista (1Kor 2,10), a potom slijedi neposredna nagrada ili kazna, koja će biti dodijeljena prema djelima i vjeri. Tko prihvaća logiku Kristove ljubavi, a nije mu se ovdje posve suobličio, ulazi u međustanje, tj. u čistilišni proces u kojemu dovršuje ono što je u ovomu životu započeo čisteći se od oprostivih grijeha, iščekujući uskrsnuće i posljednji sud. Biti u međustanju znači biti na putu u Nebo, tj. nakon čistilišta duša prelazi Ocu. Čistilište je nužan proces čovjekova preobražavanja za Krista i upravo tu milost dolazi do potpune pobjede, jer u konačnici spašava vjera u Božje milosrđe.

Isus Krist je bio položen u svoj novi grob (Mt 27,60) i na taj spomen Crkva drži da je  polaganje tijela u zemlju najprikladniji oblik za izražavanje nade u uskrsnuće tijela. Postoji poveznica između Isusova polaganja u grob i sakramentalne simbolike polaganja ruku, odnosno smisao ruku kao sredstva spasenja. U grob je rukama položen onaj koji je liječio druge polažući na njih ruke, a prije nego je izdahnuo svoj je duh predao u Očeve ruke (Lk 23,46). U činu polaganja u grob i polaganja ruku skriva se simbolika u kojoj ruke postaju sredstvo Božje milosti. Isus je, polažući ruke na druge, dijelio dobra svoga Oca, darove oproštenja i milosrđa. To bogatstvo Isus danas daje u sakramentima po rukama Crkve i njezinih pastira. Polaganje ruku simbolizira moć Duha Svetoga, blagoslov i posvećenje. U sakramentima se polaganje ruku povezuje s riječju, jer Krist nas dodiruje i daruje spasonosnu ljubav. U Isusovu polaganju u grob očituje se sakramentalni simbolizam za vjernika, koji po krštenju zajedno s Kristom silazi u grob, tj. Bog ulazi u čovjekov grob. Polijevanju vodom u sakramentu krštenja prethodi polaganje ruku. U krštenju se silazi u ponor svoje duše, a silazeći u osobnu tamu i samoću nad vjernikom se otvara nebo. Upravo u tomu Božjem obzorju kršćanin živi.

Polaganje ruku ističe se kod uvođenja u vjeru u podjeli sakramenta potvrde. Time se na krizmanike zaziva snaga Duha Svetoga da se nanovo rode i kao u euharistiji preobraze, tj. da po polaganju ruku postanu kruh i vino kojim će se hraniti na svomu životnom hodu. Time su pozvani biti Kristove ruke drugima, tj. biti spremni širiti i braniti vjeru svjedočeći Krista. U sakramentu ispovijedi svećenik u ime Isusa odrješuje pokornika ispruživši ruke nad glavu pokornika izgovarajući odrješenje u kojemu moli milosrdnog Oca da izlije Duha Svetoga za oproštenje grijeha.

Isus se pri liječenju bolesnika služio znakom polaganja ruku (Mk 7,32), ali i danas na nas polaže ruke u svojim sakramentima da nas izliječi. U skladu s Isusovom praksom Crkva u redu bolesničkoga pomazanja određuje da svećenik u šutnji položi ruke bolesniku na glavu i da ga potom pomaže bolesničkim uljem na čelu i na rukama izgovarajući molitvu. Tim činom Crkva bolesne preporučuje trpećem Gospodinu da im olakša bol i da ih spasi, potiče ih da se sjedine s Kristovom smrću, što je započeto na krštenju. Tako Crkva pokazuje bolesniku da ga u ime Kristovo štiti i s njim suosjeća, da nije napušten i sam u grobu života, nego da Bog preko bližnjih nad njim drži svoju milosrdnu ruku, kojom ozdravlja i oprašta grijehe. Crkva predviđa razne molitve za bolesnike te potiče vjernike da skrbe i mole za njih da im se ublaže tjelesne i duševne boli i da pobjede bolest.

Osim polaganja ruku na drugoga, sakrament ženidbe govori o smislu polaganja sebe u ruke drugoga, o sebedarju. Uzajamna ženidbena ljubav izlazak je iz samoće i ulazak u Božji horizont. U obredu ženidbe, prije nego vjenčanici izreknu privolu, svećenik ih poziva da jedno drugomu pruže desnu ruku, što znači polaganje, tj. stavljam sebe u tvoje ruke zauvijek. To znači da jedno drugo drži u svojim rukama, da idu istomu cilju, da unutarnja ljubav trajno prelazi iz jednoga u drugo, da posvećuju i blagoslivljaju jedno drugo.

Uočavamo da se sadržaj četrnaeste postaje bitno odražava na svu ljudsku stvarnost. Danas je žurno rukama vjere sići u proces ljudskoga umiranja, u agoniju ljudske grješnosti, u grob ljudskoga beznađa i sebičnosti polažući ruke milosti te svijetu otkriti vjeru i nadu koja je zasjala iz Kristovih ruku, iz njegova groba. Ostvarenje sakramentalne simbolike polaganja ruku žurno je, jer društvo se odvajanjem od Kristove ljubavi ukapa i prelazi u grob samoće, u smrti prije smrti i sve čini da se udalji od pomisli na patnju, na prijelaz iz života u smrt i zadah groba. Crkva je pozvana posvješćivati suočavanje sa stvarnošću prijelaza, poticati na otvorenost Božjoj milosti, koja dolazi preko sakramentalne simbolike polaganja ruku. Stoga je nužno trajno se pripremati na suumiranje i susret s Kristom s onu stranu praga smrti.

______________

P. S.: Predavanje je održano 16. ožujka 2018. godine na simpoziju u Splitu, koji je priređen prigodom dvadeset i pete obljetnice Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva u Splitu, a priredili su ga: Hrvatsko katoličko liječničko društvo – Podružnica Split i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu. Cjeloviti rad objavljen je u zborniku: Ante Mateljan (ur.), Ecce homo! Medicinski i teološki pristupi. Zbornik radova znanstvenog skupa, Split, 16. ožujka 2018., Crkva u svijetu, Split, 2018., 311-328.