Simpozij o don Živanu Beziću

Iščitavajući životopis i bibliografiju don Živana Bezića (1921.-2007.) s lakoćom se može zaključiti da se radi o vrsnomu znanstveniku. Budući da je djelokrug njegova rada kompleksan, u ovomu kratkom izlaganju usmjerujem se na samu bît njegova znanstvenoga doprinosa, a to je pokušaj prosudbe glavnih vidova pastoralne teologije i središnjih naglasaka pastorala, odnosno kako se on izražava: pastoralke i pastorizacije. Bezić, osim što je bio znanstvenik pastoralni teolog, bio je i pastoralac djelujući dugo vremena u župnim zajednicama.

U mnoštvu raznovrsnih djela ističe se njegova pastoralna trilogija: Pastoralni radnik, Pastoralni rad i Pastoralna služba. Bezić nakon Sabora stvara svoju Pastoralku, koju su tadašnji kritičari smatrali prvom cjelovitom suvremenom hrvatskom pastoralkom. U govoru o Bezićevu stvaranju pastoralke bitno je uzeti u obzir okolnosti u kojima živi i radi. S društveno-kulturnoga vida radi se o utjecaju Drugoga svjetskog rata i komunističkog režima, a s crkvenoga aspekta riječ je o utjecaju Tridentskoga sabora, tadašnjih teologa te suočavanje s novostima Drugoga vatikanskog sabora.

U tim dinamičnim okolnostima imao je veliku odgovornost jer je, poglavito budućim svećenicima, trebao jasno predočiti odnos Crkve i društva, teorije i prakse, bît crkvenoga rada, smisao njihova poslanja te biti društveno jasan, pastoralno inovativan i crkveno određen. U pozicioniranje pastoralne teologije odvažno se upustio pokazujući temeljitu upućenost u teološku spoznaju i kretanja, znanstvenu dosljednost, moć sinteze, realnu viziju crkvenoga rada, jasnu kairološku i kriterijološku odrednicu te prosudbu društvenih zahtjeva i crkvenih potreba.

Pastoral i pastoralka

Pišući trodijelni priručnik prvotno se određuje prema nazivlju. Za pojam pastoralna teologija koristi različite izričaje: dušobrižništvo, praktična teologija, apostolska teologija, ali od svih preferira naziv pastoralka ili hrvatski izričaj pastirsko bogoslovlje. Jasno razlikuje pastoral i pastoralku. Pastoral je, prema njemu, crkveni rad oko spasenja i posvećenja svijeta. No, proučavajući razne definicije pastoralke spoznao je da nema općenito usvojene definicije, pa je sam definira tvrdeći da je pastoralka znanstvena nauka o aktualnim ostvarivanjima spasenja i posvećenja u krilu Crkve.

Svjestan tradicionalnoga poimanja pastoralke, veseli se njezinu razvitku i otvara se novim pogledima. Za razliku od prosvjetiteljskog shvaćanja pastoralke, Bezić, pod utjecajem Arnolda i Rahnera, uočio je da se njezina novost bazira u kristocentričnosti te naglašava eklezijalnost, držeći da iz načela utjelovljenja potječe suvremenost katoličke pastoralke, koja se s modernim uvjetima života treba odnositi dijaloški. Svoju progresivnost pokazuje sagledavajući pastoral kroz sinodalni oblik, koji se postupno razvija te djeluje sustavno i angažira čitav narod Božji.

U dužnosti pastoralke ubraja primjenu vječnih principa crkvenoga rada na suvremene uvjete života, iz razloga da pokaže kako vječno inkarnira u vremenitomu. Da bi pastoral bio što aktualniji pastoralka ima obvezu za Crkvu planirati određene pothvate, jer suhoparni i bezidejni spontani napori nemaju izgleda za uspjeh. U tu svrhu, ističe Bezić, pastoralka mora preispitivati sve svoje stare načine rada te nalaziti nove modele i stalno usavršavati pastoralne metode. Jer zadaća pastoralke je odgajati vrsne pastoralne radnike te zainteresirati katolički laikat za širenje kraljevstva Božjega. Osnovni uvjet za pastoralni odgoj je buđenje svijesti o dužnosti sudjelovanja svećenika i vjernika laika u crkvenomu poslanju.

Pastoralka kao znanost

U doba kada je pastoralna teologija proživljavala ozbiljne kritike na račun svoje znanstvenosti, Bezić jasno tvrdi da se radi o teološkoj znanstvenoj grani, koja se brzo razvija promatrajući je kroz optiku interdisciplinarnosti. Znanstvenost pastoralke potvrđuje time što ona, kao i svaka prava znanost, ima svoj materijalni i formalni objekt te svoju metodu. Koliko god je Bezić bio teološki inovativan i temeljito razlučivao tijek i razvitak pastoralne teologije, ipak se nije uspio posve odvojiti od njezina tradicionalnoga poimanja. Jer tvrdi da je ”napose materijalni objekt pastoralke djelovanje crkvenih pastira.“ Dakle, uz svu progresivnost, ipak ostaje na tragu tradicionalne pastoralke, jer pod pastoralom i pastoralkom podrazumijeva samo rad pastira, dok za rad vjernika laika koristi pojam apostolat. Tvrdi: ”pastoralna služba svećenikova tako je važna da je po njoj nazvana i čitava nauka o svećeničkoj službi 'pastoralkom'”. Pastoralka je teološka znanost, jer je dio teologije i bavi se temama vjere, spasenja i svetosti. Radi se o normativnoj znanosti, koja ima direktivnu važnost, jer daje načela i upute za kršćansku praksu.

Teološko-pastoralna metoda

S obzirom na teološko-pastoralnu metodu za Bezića je pastoralka normativno-deskriptivna znanost, jer koristi i jednu i drugu metodu, hrani se iz naravnih i nadnaravnih vrela. Ne ulazeći u dublju razradu metode tvrdi da pastoralka ujedinjuje deduktivnu i induktivnu metodu. Govor o metodi kod Bezića nije jednostavno razlučiti iz razloga što na više mjesta spominje razne pastoralne metode, a preferira aplikativnu metodu, koja je tada bila aktualna. Dok se pastoralna teologija još uvijek nastojala definirati nije bilo lako raspoznati pastoralnu metodu, pa se može reći da se Bezić istinski mučio s tim ”gordijskim čvorom” te se dubinski trudio i borio pronaći pravu metodu. S jedne strane ga je prožimala dogmatska deduktivnost, a s druge težio je akciji pokazujući indukciju te je u nekomu obliku nastojao primijeniti metodu: vidjeti, prosuditi, djelovati. Bezić iz svoga iskustva za pastoral preporučuje dvije vrste metoda: uvjeravanje i svjedočenje. Za pastoralnu praksu naglašava metodološko pravilo u kojemu razlikuje pastoralne principe kao trajna i obvezna načela djelovanja i pastoralne imperative kao praktične zahtjeve vremena. Bezić je otvoren novim spoznajama tvrdeći da se treba oslanjati na najsuvremenije metode, a stare, kada postanu sterilne, treba neizostavno mijenjati.

Pastorizacija ili pastoralni rad

Osim riječi pastoral Bezić često koristi pojam pastorizacija, pa konstatira: ”Postoji još izraz pastoracija ili pastorizacija, pod kojim se misli na konkretni i praktični dušobrižnički rad među katoličkim vjernicima i na jednom određenom području.” U svojoj se Pastoralci uglavnom fokusirao na pastorizaciju župnika u župu. Župa je bitna tema njegovih spisa. Premda naglašava znanstvenost pastoralke, ipak težište stavlja na njezinu praktičnu dinamiku i primjenu, osobito na župnoj razini. Cjelovito i čitljivo, specifičnom terminologijom, skolastičkim pristupom, s mnogo podjela, razrađuje te predstavlja razna pastoralna područja tretirajući društveni kontekst. Iako se u Bezićevoj pastoralci uočava klasična teologija i tradicionalni pastoralni prizvuk, ipak njegov priručnik i danas u mnogomu može biti od velike pomoći svećenicima i laicima.

U proučavanju Bezićeve pastoralke treba uzeti u obzir da je ovaj priručnik pisan u doba komunizma, koji je u mnogomu određivao pristup pastoralu. Bezić se našao pred mnogim izazovima u kojima je tražio i davao razborite smjernice. S jedne je strane baštinio tradicionalno pastoralno uporište, a s druge strane temeljito uočava domaće i opće društveno-kulturne i crkvene promjene te osjeća potrebu osuvremeniti pastoral. Mada se teško odreći uhodanih staza, ipak vidi da nadiđeni modeli nemaju učinka i da je nužno tražiti prikladnija pastoralna rješenja. Iako je djelovao u jednoumnomu totalitarnom sustavu, ipak je nudio naznake pastorala u pluralnomu društvu. S jedne strane trebalo je nadilaziti duboko usvojeni tridentski pastoralni mentalitet, a s druge dosljedno u pastoral uvoditi novosti Sabora. To je i danas izazov.

Kada se radi o nositelju pastorala Bezić zapaža: ”Činilo se kao da su svećenici jedini nosioci pastoralnoga rada u Crkvi, a masa vjernika da je samo objekt njihova pastoralnog rad.” Iako među nositeljima uglavnom ocrtava lik svećenika, ipak jasno nastavlja da su ”za opstanak i rast Crkve odgovorni svi njezini članovi, svi vjernici bez razlike. Vjernici nisu samo objekt već i subjekt pastorala i apostolata.” Ističe da je pastoral zajednički rad pastira i vjernika laika, međutim pastorizaciju uglavnom pripisuje svećenicima.

Iz uvida u sadržaj Bezićeve pastoralke, poglavito iz drugoga i trećega sveska, uočava se postavka pastorala u tradicionalnomu duhu, tj. usmjerenost na rad župnika u župnoj zajednici prema kristološkoj odrednici tria munera u obliku tridentskoga modela cura animarum. Bezić pojednostavljuje trinomij ili trostruku službu, pa govori o evangelizaciji ili službi riječi, pastoralnoj liturgiji ili službi kulta te dijakoniji ili pastirstvu. Radi se o tomu da u vidu tria munera župnik na neki način servisira u pastoralu često odvojena tri područja: katehezu ili evangelizaciju, sakramente ili liturgiju te karitas ili dijakoniju. Analizirajući tijek pastorala u toj postavci uočava se nadiđeni tradicionalni pristup, koji se i danas u mnogomu separatno primjenjuje, a koji u heterogenim pluralnim i sekularnim okolnostima sve manje daje učinka.

Završna misao

Bezić, istražujući pastoralku i pastoral u društvenom i crkvenom promjenjivom razdoblju, bio je umjereno kritičan ali uvijek vjeran duhu crkvenosti, sročio je svoj teološko-pastoralni priručnik na čijim su se mislima nadahnjivali mnogi naraštaji studenata. Rijetki su se teolozi na općecrkvenoj razini upuštali u pisanje takvih priručnika i može se reći da je Bezićev priručnik jedinstven u teološko-pastoralnoj literaturi. Bezić je sustavno pratio crkvena zbivanja, teologe i crkveni nauk te je svojim priručnikom bitno pridonio razvitku, unapređenju i posuvremenjenju pastoralne teologije i pastorala u Hrvatskoj. Nastojao je izbalansirati baštinjenu tradicionalnu i stečenu progresivnu teološko-pastoralnu formaciju nudeći jasne crkvene okvire i nove teološke perspektive. Neustrašivo je, u svomu teološkom i jezičnom stilu, skolastičkim načinom sabirao i jezgrovito formulirao misli, bistrio pojmove dajući provjerene i sigurne pastoralne smjernice.

Prigodom desete obljetnice njegove smrti zahvalni smo što smo u našoj crkvenoj i akademskoj sredini imali čovjeka i svećenika eruditskoga znanja i duboke askeze, koji je stručno obradio cijeli spektar teološko-pastoralnih tema i područja. Podloga svakomu pastoralnom pothvatu mora biti duhovnost. Bezić je upravo to pravilo dobro posvijestio te je uspješno prožeo i združio pastoral i duhovnost. Osluškujući Božju riječ, otkrivao je 'znakove vremena' i tražeći Božju istinu želio je unaprijediti pastoralnu stvarnost stavljajući svoje spoznaje u službu Crkve. Teološko-pastoralnu misao temeljio je u objavi te u duhu načela utjelovljenja s istančanim eklezijalnim osjećajem objelodanjivao je svoje sadržaje. Svojim decentnim pristupom i poštovanjem prema sadržaju, koji je tečno pisao može se reći da njegova pastoralka odražava sklad vjere i znanja.

Možda se ne moramo složiti s Bezićem u svim teološko-pastoralnim postavkama i metodama, ali ne možemo zanijekati njegov bitni i odvažni doprinos pozicioniranju pastoralne teologiju u Hrvatskoj, oštroumnost u prosudbi crkvenoga i društveno-kulturnoga stanja, revnost u dubinskomu proučavanju i prezentiranju teološko-pastoralne misli, lucidnost zapažanja, smjelost konstatiranja i zanos u prenošenju znanja studentima. U tomu kontekstu don Živana Bezića smještamo u sam vrh naše teološko-pastoralne i kulture produktivnosti. 

Cijeli članak: Alojzije Čondić, Glavni vidovi pastoralne teologije i pastorala Živana Bezića, u: A. Čondić - M. Parlov (ur.), Živan Bezić, Teologija i pastoral. Zbornik radova, Crkva u svijetu, Split, 2017., 26.-48.: