Očuvanje zavičajnog identiteta u djelu Vinka Pavića

Anđelko Mrkonjić (prir.), Zavičajna jezikoslovna baština. Jezik – identitetska odrednica. Zbornik radova, Ogranak Matice hrvatske u Imotskom, Imotski – Slivno, 2016., 44.-63.

Već nakon letimična pogleda, pročitana naslova i osjeta u ruci, knjiga pjesnika i esejiste Vinka Pavića Ričička škrinja uspomena, u znatiželjniku i čitatelju ostavlja dubok i ujedno dvojak dojam. Doima se kao da se stvarno u ruci drži škrinja, koja čuva neprocjenjivo narodno blago pobuđujući osjećaje iz prošlosti, kao da se rukom dotiču svi ti doživljaji, stoljećima stečena kulturna baština sa spomenutih prostora. S jedne strane radi se o tehnički inspirativnoj i temeljito opremljenoj knjizi, a s druge izaziva uspomene iz osobnoga života i rodnoga kraja te želju da se zabilježi i zaboravu otme što više sličnih uspomena.

Riječ škrinja, koja se nalazi u naslovu, odmah me je podsjetila na neke škrinje iz moga djetinjstva, i na neki drugi starodrevni pribor: na škanciju, naćve, siniju, katrigu, stan za tkanje, ambar, komaštre, itd. Rekoh neke, jer ih je mnogo. Poglavito se sjetih škrinjâ iz naše stare kuće, koje su naši pređi s mnogo osjećaja rezbarili i u njima s dubokim poštovanjem i velikom pozornošću čuvali sve što je život značilo: žito, pšenično i kukuruzno brašno, kruh, maslo i sir, ali ne samo živežne namirnice nego i razne rukotvorene predmete: sadak, zobnicu, torbu, naprtnjaču, prekrivače, stolnjake i toliko drugo blago koje je krasilo duh i kulturu toga vrijednog čovjeka. Ne mogu se oteti nostalgiji jer uspomene naviru i kao da rukom dotičem onu malu zelenu škrinju u kojoj je baka čuvala osobne sadržaje, a među njima slatkiše za nas djecu i upravo ta škrinja, koja nam je bila najdraža, uvijek smo se divili, nikada nije presušila.

Isto tako izričaj škrinja podsjetila me na Škrinju zavjetnu. Zašto? Škrinja nije odraz samo kulture, nego i ukorijenjene vjere, jer u našemu su se puku stapale, prožimale i suživljavale vjera i kultura. Svojedobno se pučki život u mnogomu zbivao oko ognjišta, to je bio pravi, rekao bih, foro komino, tj. mjesto okupljanja i zajedništva, osobito u duge zimske mrzle noći, gdje bi sumještani izgovarali riječ, pričali priče, zbivali šale i dosjetke, kovali planove i brusili poznanstva, objedovali i grijali se, da, to je bila njihova tv i facebook. Ali ne samo to, nego su molili i slavili Riječ, od nje su živjeli i to je bila 'kućna Crkva'. Redovito se molila Gospina krunica, pa kada bi se u litanijama izgovorio zaziv Škrinjo zavjetna, sjetio bih se škrinje. U prenesenomu značenju Marija je bila Škrinja ili Kovčeg zavjetni, tj. ona je u sebi čuvala i razmatrala sve ono što joj je Bog objavio, ona je dala i čuvala zavjet Bogu. Škrinja ili Kovčeg zavjetni je izraelska svetinja, koja se čuvala u jeruzalemskomu hramu, a u njoj su se čuvale ploče s Deset Božjih zapovijedi. Da, u Škrinji zavjetnoj nije se samo čuvalo to darovano blago, nego se iz toga nepresušnog vrela i danas crpi i prenosi izvorno duhovno blago cijeloga čovječanstva. U škrinji, tj. u memoriji puka, čuvalo se i s koljena na koljeno, s naraštaja u naraštaj vjerno se prenosilo neprocjenjivo duhovno i kulturno blago jedne obitelji, zavičaja i naroda.