Trideseta kroz godinu - C

Bože, milostiv budi meni grješniku (Lk 18, 9-14)

Društvena stvarnost otkriva svoje lice u činjenici da mnogi misle samo na sebe i svoje potrebe. Međutim, nedjeljna čitanja nas potiču da se upitamo kako se odnosimo prema Bogu, drugima i sebi? U odgovoru na to pitanje otkrivamo jesmo li uskladili svoja očekivanja, molitve i život s Božjom voljom. Mudri Sirah govori o Bogu i tvrdi da nije pristran na štetu siromaha i sluša molitve potlačenoga. Mnogi su prebacivali Bogu zašto je nepravedan i zašto ne čuje njihove molitve. Sirah upozorava da je raspoloženje srca i duha bitno za učinkovito bogoslužje. Boga ne možemo kupiti niti mu prodavati 'finte' i zato je vjernik pozvan biti skrušen, a i molitva treba biti ponizna, odnosno ne se hvaliti svojim uspjesima, pameću, materijalnim dobrima, pobožnošću, vrlinama. A što treba?

Isusova prispodoba o farizeju i cariniku zorno prikazuje Božje milosrđe prema raskajanim grješnicima i prezir prema oholosti. Isus predstavlja Boga kao milosrdnoga Oca, izvor ljubavi. Ta je prispodoba farizeja takla u živac, jer se predstavljao da svoju vjeru živi u skladu s Božjom voljom, da sve zna i da je najbliži Bogu. U prispodobi otkrivamo dva oblika molitve: farizej, koji se pouzdaje u sebe a osuđuje i prezire druge, ističe svoja djela, pobožnost, pravednost, a ne Božje milosrđe te molitva carinika koji ponizno priznaje svoju grješnost. Carinik je bio svjestan da je bio kradljivac od zanata i da je kršio sve propise. S druge strane uočavamo dvije slike Boga: suca i milosrđa. Dva vjerska stava: vjera vanjskih djela i vjera srca. Isus u prispodobi predočuje tadašnje dvije vjerske suprotnosti: farizej i carinik. 

A mi, a danas? Tko je u nama, u meni: farizej ili carinik, koju sliku Boga stvaramo, koji stil molitve njegujemo, kakav nam je vjerski stav, kako se u društvu očituju vjerski stavovi? U svakomu od nas vjerojatno ima malo farizeja i malo carinika. Ponekad ističemo svoju dobrotu, osobito kada osuđujemo druge, a katkada se osjećamo krivima za svoje čine i kajemo se. 

U prispodobi ima još nešto važno: obojica su ušli u hram, u crkvu, moliti. Farizeji nisu dopuštali carinicima ući u hram, jer su ih držali grješnicima, a sebe pravednicima. Na temelju čega sebe drže svetima? Farizeji su im svojim znanjem i propisima priječili put u kraljevstvo Božje. 

Opasnost je da i mi pomislimo da u crkvu mogu ići samo dobri i da treba isključiti grješne, one koji se na znaju ponašati, koji su došli samo da se vide. Isus nije rekao da bi trebalo farizeja ili carinika istjerati iz hrama. U crkvu se ide pokloniti i stati pred Boga, a ne da bi se pokazao pred ljudima. Farizej se uzvisuje te ide da ga se vidi, hvali se što je učinio i dao: hvala ti što nisam kao drugi, a ne govori je li možda gori od drugih, je li u njemu grabežljivac. No, carinik, koji je nepravedno ubirao porez, ponizio se pred Bogom, kaje se jer je varao ljude. Farizej se nije osjetio ponižen pred ljudima, nego pred Bogom, a carinika nisu uzvisili ljudi, nego ga je Bog opravdao: Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen. Snaga vjernika je u poniznosti, jer tom mjerom Bog mjeri, a ne vanjštinom. Oni koji farizejski traže samo sebe i svoj prestiž, a gaze čovjeka, znak su zahrđala i bolesna društva kojemu treba obraćenje carinika. Jer Bog je milosrdan prema grješnicima, koji mu dolaze u poniznosti srca.

Što je još problem farizeja, a zasluga carinika? Farizej nabraja svoja dobra djela, egocentrik (ja), ali to čini bez srca i zato sebe držim bogom, idolom. Carinik ne nabraja niti svoje grijehe, nego priznaje da je grješnik, na način da Bogu daruje svoje srce. Dakako, ljubav prema Bogu treba iskazati svojim djelima, ali ako se to ne čini iz srca onda djela gube vrijednost. Dobrotvor bez srca koji nas potajno prezire, neugodan je, pa bačena milostinja u kapu prosjaka može biti ponižavajuće djelo. Pred Boga ne nosimo nešto, nego sebe. To je razlika između ove dvojice u hramu: farizej Bogu predaje svoja djela, a carinik sebe. Carinik je ispovjedio svoje grijehe pred Bogom i zajednicom, moli oproštenje, kao što činimo na početku mise. Farizej se pravi svecem, a zatvara im vrata, izruguje druge.

Carinik je na kraju otišao kući opravdan, olakšan, odložio je teret, sa srca mu je pao kamen. Nakon ispovijedi i kajanja osjetio se miran. To je uzvišeno otjastvo sakramenta ispovijedi, kada Bogu predajemo grijehe i sebe. Isus skida s našega srca grijehe i stavlja ih na svoj križ. No, farizej ne samo da nije skinuo teret, nego je natovario još teži jer se ne kaje i time preuzima teret. Sve je htio učiniti vlastitim snagama, bez srca, ne misleći da je to nemoguće, jer bez milosti Božje nismo sposobni ni za kakvo dobro djelo. 

Što nam je činiti? Preispitati svoj odnos prema Bogu, drugima i sebi, zatražiti oproštenje jer smo često gori od drugih. Pozvani smo iz sebe izbaciti farizeja i živjeti tako da mogu kao sv. Pavao reći: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Amen.