Dvadeset i peta kroz godinu - C

A tko je u najmanjem nepošten (Lk 16, 1-10)

Neke društvene strukture i pojedinci kao da sebi daju za pravo iskorištavati ljude, što stvara osjećaj nepravde i nemoći. Stvara se razlika između bogatih i siromašnih, vladara i slugu. To je svojedobno primijetio prorok Amos pozivajući na društvenu pravdu osobito prema siromašnima. Osudio je iskorištavanje drugih u trenutku kada je bogatstvo mnogima postalo temeljni kriterij života. Svatko može upasti u tu napast. To je uočio sv. Pavao, pa moli za upravitelje: da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. 

Pitanje je, dakle, kako ljudi provode vrijeme i u što ga troše? Važno je na vrijeme osmisliti vrijeme da ne bi proteklo uzalud. Crkva naučava da je vrijeme povijest spasenja. Zato je bitno znati prosuditi vrijeme i način uporabe vremena: je li ispravan ili pogibeljan. Kako?

Isus reče: Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. U tomu vidu bogatstvo-novac je zamka, pa i djetetu onih sitnih pet kuna, jer je pitanje za što se srce prilijepilo i što je temeljno u životu. Taj odnos može dovesti da se vrijeme koristi samo za zgrtanje novca. Ako je novac bog, onda je to mjerilo ponašanja i djelovanja, to postaje horizont i božanstvo.

Međutim, Bog ne dopušta kockanje sa sobom, jer želi: da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine, upozorava nas sv. Pavao u poslanici Timoteju. Ne može se imati dvojicu gospodara: ili će jednoga ljubiti a drugoga mrziti. Tu je čovjek na životnom ispitu: ljudski život zavisi o tomu tko je njegov gospodar.

Evanđelje temeljito prosuđuje tu životnu odrednicu. Čovjek ne može živjeti a da nekomu ne povjeri svoj život, svjesno ili nesvjesno. Svaki put kada izabere za gospodara onoga tko je izvan Boga, postaje rob, postaje nevjeran, stvara nepravdu, upada u idolatriju, pa i onda kada se pouzdaje u samoga sebe.

Evanđelje govori o nepoštenom upravitelju. Kada je shvatio da će biti otpušten, nije se obeshrabrio nego čini lukav potez: stvara mrežu prijatelja brišući im dugove. Tako, i ne hoteći, djeluje proročki jer čini ono što Bog čini svakomu čovjeku: oprašta dug i daje milost. Od zločinitelja postaje dobročinitelj: daje im kruh, ulje, tj. život. To ne čini iz ljubavi, nego iz koristi. Ne gomila novac već ga dijeli, ne iskorištava već stvara prijatelje.

Potom, slijedi nešto, naočigled, čudno: gospodar je pohvalio nepoštenog upravitelja, zašto, jer je postupio snalažljivo. Od dužnika je stvorio prijatelje. On ne hvali njegovo nepoštenje nego dobroćudnu snalažljivost u korištenju vremena. Zato Isus kaže: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Isus ne kaže budite nepošteni, varajte, zgrćite novac, nego veli: vi, moji učenici nemojte se obeshrabriti, budite mudri, tražite rješenja, razborito koristite vrijeme, stvarajte prijatelje koji će vas dovesti u vječnost. To znači neka na prvomu mjestu bude iskreno prijateljstvo. No, evanđelje upozorava da ljudi više računaju na novac, a novac narušava prijateljstva, a Isus misli na prijatelje koji će nas primiti u vječne šatore! A tko su oni?

Kada dođemo u vječne šatore najprije ćemo susresti one koje smo s ljubavlju pomagali, u njihovu zagrljaju prepoznat ćemo Božji zagrljaj, taj zagrljaj bit će plod našeg izbora gospodara sada i ovdje, u ovomu svijetu: Bog ili bogatstvo.

Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Novac i sva materijalna dobra samo su korisna sredstva za rast u ljubavi i prijateljstvu. Odlična su sredstva, ali loši gospodari. Zato je potrebna razboritost, domišljatost. Novac u sebi nije loš, a može postati idol, a idoli su surovi jer se hrane ljudskim tijelom, nasrću na ljudsku nutrinu, grizu srce. Tko danonoćno misli na novac to ga zatvara u ćeliju, ne održava prijateljstva, nego ih gubi ili izrabljuje. To se poglavito vidi u braku ili državi. Dakle, Isus je posve jasan: ili interes i novac ili Bog, trećega nema. Jedno s drugim ne ide zajedno.

Evanđelje upućuje i na gospodarstveno stanje u društvu: novac upravlja društvom, zakonima, željama: mnogi misle da je bitno zaraditi što više, jer malo je neuspjeh. No, ako smisao života bude briga za druge, za istinska prijateljstva, za slabe i potrebne, ne gomilanje nego pomaganje, život će biti ljepši.

U suprotnomu nijedan nam siromah ne će otvoriti vječne šatore niti će nas dočekati na vratima neba a niti ćemo stvoriti novi i ljepši svijet. Stoga, ne iskorištavajmo nikoga, nego živeći u ljubavi zajedno s psalmistom recimo: Blagoslivljat ću ime Gospodnje sada i dovijeka! Amen.