Dvadeset i druga kroz godinu - C
Ne sjedaj na prvo mjesto (Lk 14, 1.7-14
Često se čuje izraz: to je osnovni bonton, tj. govor o lijepomu ponašanju. Roditelji uče djecu lijepomu ponašanju, jer je bitno uljudno se ponašati. Inače prijeti opasnost biti nepristojan čime se može dovesti u pitanje svoj društveni status. Isus slično postupa u evanđelju, koje očituje njegovu pedagogiju, tj.: 'znakovima moći suprotstaviti moć znakova, koji govore srcu'. Prvotno ne smjera na vanjsko ponašanje, nego na duhovno, o čijim učincima ovisi vječnost. No, Isus svojim govorom i ponašanjem stvara sukob i nevjericu. Zašto?
Došavši u kuću uglednoga farizeja primijetio je neobično ponašanje njegovih uzvanika. Jagme se za prva mjesta. Ima li takve pohlepe u dvadeset i prvomu stoljeću? Svatko može upasti u napast ohole potražnje prvoga mjesta: suprug se ne želi poniziti i urediti stol, a supruga mu ne želi ispeglati odjeću, ako svećenik nema osjećaja za nevoljne ljude, ako dijete ne će popustiti u igri, pa sve sebi grabi, ako učenik ne će pomoći onomu slabijem, a da ne govorimo pitanje estrade, politike, gospodarstva. Isus to vidi i reagira.
Sama činjenica da je Isus reagirao govori o važnosti poruke. Birali su prva mjesta: čovjek želi biti moćniji od drugoga. Nije problem u tomu 'biti prvi', nego ne imati osjećaja za drugoga, tj. oholo prezirući drugoga biti prvi. Dakle, bezobzirno se 'laktati' za prva mjesta nije odraz ekonomske krize, nego duhovne skučenosti, farizejskoga licemjerja. Zato Sirah opominje sina: Gospodina časte ponizni. To je bit Isusove poruke, jer bez poniznosti, prevladava nasilje. Isus reče: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Ljudi često ne shvaćaju smisao poniznosti, jer je ta krepost u tehnomenadžersko doba nepoznanica. Mnogi misle da biti ponizan znači biti glup i neznalica, takvi poznaju samo rječnik prestiža, međutim, krjepost poniznosti je ulaznica u smisao života. Poniznost bitno nadilazi zakonitosti materijalnoga svijeta.
Isus upućuje upravo na tu unutarnju rak-ranu. Uočava da nešto u ljudskim dušama nije u redu čim se tako uzjapureno bore tko će sjesti na prvo mjesto i biti viđeniji. Neki će sve dati za treptaj kamere, zar to nije odraz umišljenosti i čudne ambicioznosti. Dok čovjeka izjeda borba za bolje mjesto i korist od drugih, Isus izgara za mir čovjekova srca. Koliko li smo daleko od evanđelja?
Što Isus poručuje? Reče: Kad te tko pozove na svadbu ... Hoće reći, čovječe, život je poziv na Božju svadbu! Svi su pozvani na tu gozbu, a ne samo oni koji mogu uzvratiti. Isus koristi svakodnevicu da bi uputio na dubinski smisao života i otkrio kraljevstvo Božje. Pozvani smo živjeti prema kriterijima koji jamče mir u svijetu i vječnu radost, kako: ponizno: sjedi na posljednje mjesto. Ne samo radi poniznosti, nego da stvoriš zajedništvo i da drugomu možeš reći: prije ti pa ja, idem na posljednje mjesto ne što ništa ne vrijedim, nego da drugi bude prvi i bolji. I da ti ne bi rekli: ustupi mjesto ovomu i bit ćeš postiđen. No, danas se gubi stid i sram. Rijetki se stide svojih nedjela, štoviše, ponose se zloćom.
Isus uzvanicima savjetuje posljednje mjesto, što u nekima izaziva zgražanje. Posljednje mjesto nije kazna i zaostalost, to je Božje mjesto. Isus nije tražio povlastice, nego je došao služiti drugima. Time i nama otvara oči, ne da bismo posljednjim mjestom bili poniženi, nego da stvorimo novu ljestvicu vrjednota u svijetu: služenje drugima i poziv činiti s ljubavlju. Jer kada dođe onaj tko te je pozvao reći će ti: pomakni se naviše. Opasnost je upasti u zamku prestiža misleći da smo gubitnici ako nismo prvi. Isus očito izvrće ljestvicu vrjednota ondašnjega društva.
Isus savjetuje i one koji pozivaju, da ne pozivaju samo one koji će im uzvratiti. Govoreći o svadbi misli na kraljevstvo Božje, koje je namijenjeno poniznima, ali i na euharistiju. Zato je bitno je pozvati i one koji su daleko od euharistijske gozbe: duhovno hrome, sakate, slijepe. Zašto?: Blago tebi jer oni ti ne mogu uzvratiti, tj. sve čini iz ljubavi, a ne iz interesa, Bog će te nagraditi o uskrsnuću i bit ćeš radostan. Ponizno na razne načine i u svomu životu doživljuju Božju ljubav. To je bit poziva i poslanja vjernika. Vjernik ima vjeru da vidi dublje, jer mnogo je slabih i u našoj blizini. Mnogo je onih koji nas ljute, koji su nam odbojni, koji imaju drukčije mišljenje, možda možemo njih pozvati.
Snaga vjernika je krjepost poniznosti. To znači imati osjećaj za potrebne, drugomu dati prednost i tako doživjeti radost. Poslanica Hebrejima veli: niste pristupili tami ni ječanju trublje, nego gori Sionu, gradu Boga živoga. Dakle, kršćanstvo nije zabava, nego radost života s Bogom, tj. ne se ponašati sebično farizejski i sebe stavljati u središte, nego usvojiti Kristovu pedagogiju i živjeti Kristov bonton. Zamolimo Gospodina da pohodi i našu kuću. Amen.
