Dvadeset i prva kroz godinu - C

Borite se da uđete na uska vrata (Lk 13, 22-30)

Prošle smo se nedjelje u razmatranju upitali zašto je Isus došao, a u evanđelju od ove nedjelje Isus se predstavlja velikom odlučnošću i dosljednošću. Nije se povukao pred prijetnjama niti je zamukao, već je prolazio i naučavao iz grada u grad, iz sela u selo. Naviješta istinu, odgovara na pitanja koja su mu postavljali upućujući na oblik života po kojemu bismo zadobili vječnu sreću. Isus je došao kao Spasitelj i zato posve smjelo govori kako se ljudi spašavaju.

Tema kršćanskoga govora o spasenju rijetko se otvara u dnevnim raspravama, a ponekada i vjernici zaziru od nje. Međutim, u evanđelju Isus postavlja kriterije spasenja, jer nema puta naokolo. Budući da mnogi ni danas ne vjeruju u Isusa, niti ih zanima duhovni život, sumnjanju u spasenje i bježe od teme spasenja, stoga o tim pitanjima ne raspravljaju smatrajući da na ovomu svijetu treba iskoristiti sva raspoloživa sredstva za užitak jer i onako nakon smrti nema života. Kakve li zablude. Što Isus poručuje?

Netko je upitao Isusa je li malo onih koji se spašavaju. U tomu pitanju skriva se činjenica da su Izraelci mislili da se samo oni spašavaju, a ne i pogani. No, Bog hoće, kako reče sveti Pavao, da se svi ljudi spase, bez obzira tko je tko. Stoga se Isus ne upušta u njihove spekulacije o broju, već se usmjeruje na ono što treba činiti da bi se spasilo. Nužno je usmjeriti se na pravedno djelovanje, odnosno Isus ističe važnost pozornosti, budnosti, otvorenosti Bogu. Čovjek ne spašava sam sebe, nego ga Bog spašava. Kako je jezivo kucati na vrata i tražiti od Gospodina da ih otvori, a on, ako nismo dostojni, odgovara: Ne znam vas odakle ste.

Isus reče: Borite se da uđete na uska vrata. Ne govori o nekim velikim žrtvama, nego o budnosti, naglašava da je važno boriti se i otvoriti oči srca i duše, jer postoji opasnost da bude kasno. Vrata mogu biti zatvorena. Potiče da uđemo na uska vrata. Ne govori da se ljudi uzajamno gužvaju na ulazu u vječni život, već govori da se treba na ovomu svijetu boriti za vječni život, zauzeti se za život po Bogu. To znači da ne možemo reći da smo spašeni samo time što smo kršćani, već da je osim toga potrebno živjeti i boriti se u duhu evanđelja. Nije dovoljna želja za spasenjem te se ne možemo spasti samo svojim snagama, ali spasenje se ipak ne događa bez naše suradnje s Bogom. Isus nas je objektivno otkupio, ali konačno spasenje zavisi i o našoj temeljenoj opredijeljenosti za Boga u stvarnomu životu. Zaista, živjeti znači boriti se. Borba uključuje i padove, no pad nije presudan, već je veličina u tomu ako se znamo ustati te ponovo i ustrajno krenuti za Bogom. Bog nas spašava, dakako poštujući našu slobodu i odgovornost. Želi da svoju slobodu i stavove uskladimo i živimo u zajedništvu s njim. 

Boriti se znači odlučno, svjesno i savjesno približiti se Isusu, nadići zamke egoizma, oholosti, materijalizma, korupcije, odbaciti zlo i svaki grijeh, sve staviti po strani, odnosno cijeli svoj život staviti u njegove ruke. Mnogo je izazova, ali opasnost je da Isus odgovori: Ne poznam te. Naime, kada im je rekao da ih ne pozna oni su počeli govoriti da su s njim jeli i pili. No, on ponavlja da ne zna odakle su i veli im: Odstupite od mene, svi zlotvori. Isus upozorava da će mnogi tražiti da uđu, ali ne će moći. Gospodar kuće zatvorio je vrata te se ne može proći kroz zatvorena vrata i zato se treba na vrijeme početi boriti za Božju stvar u ovomu svijetu. Kako? U toj borbi ne pomaže ljudska taktika, prepredenost, laži, igre, potplaćivanje, veze, moć, položaj, vlast, bogatstvo, ne, ništa od toga. Isusa zanima kako se odnos prema nebeskom Ocu ostvaruje u stvarnomu životu, u odnosu prema bližnjima, tj. djelima milosrđa, ljubavi, opraštanja, suosjećanja, darivanja, sebedarja. Po tim činima ulazimo u zajedništvo s Bogom, jer to su njegove označnice. Isusa ne zanima kakav smo odnos imali samo prema Bogu, nego jesmo li se prema drugima postavili kao on. Mnogi će reći da vjeruju u Boga, da drže tradiciju, da hodočaste, da mole, ali ako Isusa ne svjedoče u odnosu prema bližnjima u potrebi, on ih ne pozna. Nje dovoljno biti na misi, nego treba postati misa, kruh za druge, drugima se dijeliti, isto tako nije dovoljno naučavati, nego nas taj nauk treba mijenjati, preoblikovati, izgraditi.

Opasnost je ostati pred zatvorenim vratima ako ljubav prema Bogu ne pretvorimo u ljubav prema drugima, tada će nastati plač i škrgut zubi. To je znak neostvarena i nesmislena života. Zato Isus reče svojim sugovornicima da će u njegovu kraljevstvu ugledati Abrahama i proroke, a oni će ostati vani. Ne samo to, nego će sa svih strana svijeta drugi, pogani, sjesti za njegov stol u njegovu kraljevstvu. Dakle, oni, koje smo u ovomu životu prezirali. Izraelci su mislili da je Božji stol rezerviran samo za njih jer su na ovomu svijetu obnašali određene obrede. Ali, obred sam po sebi ne spašava. Ako netko sebi umisli da je najbolji jer odrađuje vjerske obrede, a zaboravlja na duh evanđelja, opasnost je da se nađe pred zatvorenim vratima. 

Zato Isus veli: ima posljednjih koji će biti prvi, a ima i prvih koji će biti posljednji. Dakle, nije čovjeku dopušteno smatrati se samodostatnim, jer kormilar koji brižno spava na brodu, već je na dnu mora. Uvijek se mogu ispriječiti valovi života. Na ovomu svijetu nema potpune sigurnosti te je potrebno sa strahom, vjerom i nadom kormilariti morem života prema vječnoj luci spasa. Izraelci su mislili da će biti prvi u vladanju, ali Isus ih je prve pozvao da budu njegovi svjedoci. Isus i danas poziva. A mi?

Bitno je uočiti što Isus od nas traži: bitka za Božje vrijednosti i trajna pozornost i otvorenost njegovoj Riječi. Isusova vata su uska i zato se treba boriti, a i opasnost je da ih sami zatvorimo ako ne shvatimo da smo pozvani istinito i hrabro naviještati i svjedočiti Božju volju. Možda nam se čini da je tvrda Riječ Božja. No, poslanica Hebrejima veli: Koga Bog ljubi, onoga i stegom odgaja. To je Božje pedagogija, koju treba vjerom dokučiti, jer se po njoj spašavamo. To je radosna vijest, koja nam otvara novu perspektivu života. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poručuje poslanica Hebrejima. Ako smo katkada klonuli, ne prestanimo se boriti, jer Gospodin, milosrdni Otac, stoji na vratima i čeka nas, a mi pokucajmo na njegova vrata vjerom istinujući u ljubavi. Stoga, Gospodine, snagom svoga Svetoga Duha okrijepi nas da najprije tražimo tvoju volju i otvori nam vrata svoga kraljevstva. Amen.