Sedamnaesta kroz godinu - C

Oče naš (Lk 11, 1-13

Mnogima je jasno da primjeri privlače. Sam govor nije dostatan, potrebno je živjeti ono što naučavamo, što vjerujemo, nužno je svojim životom pred drugima posvjedočit svoj životni kršćanski stav i tako, poglavito djecu i mlade, odgajati. U suprotnomu svojim djelima, odnosno nedjelima u druge možemo uvući nesigurnost, razočarenje i sablazan.

Isus, svjestan svoga poslanja u ovomu svijetu, povukao se u osamu, na neko mjesto, te je molio, tj. svojim je primjerom učenicima posvjedočio značenje molitve. Isus im se pokazao kao učitelj molitve, a oni su se prema njemu odnosili s potpunim dostojanstvom i zato su zatražili od njega da ih nauči moliti. Isus im je dao sadržaj i oblik molitve da znadu što i kako moliti. To ne znači da trebaju moliti samo tako, nego da je to bit odnosa prema nebeskomu Ocu i prema životu. Isus im je pokazao način molitve i stav kako Božji poslanik treba moliti.

U molitvi se prvotno obraćamo nebeskomu Ocu, a potom mu iznosimo svoje molbe. Jer ponekada možemo pasti u napast i pomisliti da je Otac nebeski daleko, da nas je prepustio same sebi i da se ne brine više za nas. Međutim, nije teko. Isus u svojoj molitvi najprije kaže: Oče naš! On je došao uspostaviti novi odnos ljudi s Bogom i odnos Oca prema svojoj djeci. Dakle, osim što mu se obraća kao Ocu, istodobno otkriva njegov odnos prema nama ljudima. To nije neki daleki, hladni, moćni i bezbrižni gospodin kojemu smo dosadni. Ne! On je Otac koji se prema ljudima odnosi s ljubavlju, kao brižljivi otac prema svojoj djeci. Isus mu se obraća: Oče!, jer ga poznaje kao svoga ljubljenog Oca. Isusova molitva je pouka o vjeri te nas poziva da se s vjerom obraćamo nebeskom Ocu. Poučava nas kako bismo se mi trebali odnositi prema Ocu.

Isus u svojoj molitvi ističe bitne razloge radi kojih moramo moliti Oca. Njegov način molitve prvotno se tiče Boga, njega priznaje i slavi kao svoga i našeg Oca. Drugi dio molitve tiče se nas i naših potreba. Dakle, najprije treba slaviti i zahvaliti nebeskom Ocu, a onda iznositi svoje prošnje. Često se događa da samo nešto tražimo od Oca, a nikada mu ne zahvaljujemo, niti ga blagoslivljamo niti mu se klanjamo. To je trgovački odnos s Ocem, međutim, Otac želi da njegova djeca imaju život u sebi, da budu radosni, sretni i puni mira a to ne mogu biti ako njega zanemaruju. Zato Isus veli da treba reći: Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja! Dakle, prvobitno treba priznati ono što On jest. Ljudi često postupaju sasvim suprotno, tj. u svom egoizmu stavljaju sebe na prvo mjesto, nameću svoje kraljevstvo i svoju samovolju. Isus nas uči da se najprije treba postaviti prema Bogu tako da se On u nama, po nama i među nama očituje kao Bog i Otac. Prvi zaziv, koji zajednica vjernika upućuje Ocu, jest molitva da ga narod prepozna kao svog Oca i potom da se širi njegovo kraljevstvo i njegova volja. U molitvi smo pozvani Oca pozvati da se smiluje i objavi kao Otac milosrđa i ljubavi. Molitva je odraz naše vjere i povjerenja u Oca.

Kada Boga stavimo u središte svoga života i kada sve stavimo u njegove ruke tada će sve drugo u našemu životu i u ovomu svijetu dobiti svoj ispravni smisao. Činimo li tako? Otac naš nebeski zna što nam je potrebno, on brine o nama. Upravo to Isus poučava svoje učenike. Stoga veli da molimo Oca da nam dade kruh naš svagdanji, da blagoslovi sve naše pothvate i putove. Jer Isus zna da je svakomu čovjeku u ovomu svijetu potrebna hana, piće i odjeća, ali nikada se na smije zaboraviti da je Isus taj kruh, hrana koja daje život. Osim materijalnih potreba u drugomu dijelu molitve ističe i duhovna dobra, pa potiče učenike da mole Oca da im otpusti grijehe, ali onako kako oni drugima opraštaju. Uočavamo koliko je bitno opraštati, a upravo je Isus na križu zavapio Ocu da oprosti njegovim progoniteljima. Za sve to treba moliti nebeskog Oca. Na kraju, Isus moli Oca da pogleda na naše slabosti. On nas ne uvodi u napast s ciljem poticanja na zlo ili na grijeh, već nas može kušati da bi iskušao koliko smo čvrsti i vjerni. Dakle, ne smijemo se pouzdavati samo u svoje snage, potrebna nam je Očeva pomoć i zato ga molimo da nas ne ostavi same u napastima i kušnjama. Morao priznati da smo slabi i grješni i da ne možemo ništa dobroga učiniti bez njegova milosrđa. Zato trebamo ustrajati u molitvi zahvaljujući i zazivajući milosrđe Božje.

Stoga, kao Isus, povucimo se svakodnevno u molitvu i recimo: Oče naš! A ti Isuse, obdari nas snagom Duha Svetoga da slavimo Oca, da idemo pravim putom, da svojim životom svjedočimo i Tebi svojim primjerima privlačimo druge ljude. Amen!