Šesnaesta kroz godinu - C

Marta, Marta! ..., a jedno je potrebno (Lk 10, 38-42) 

Zasigurno se ponekada upitamo kakvi smo, odnosno kakvi bismo kao vjernici trebali biti. Pod utjecajem sekularne kulture mnogi gube svoj identitet i ne znaju kako ispravno živjeti. U mnoštvu ponuda mnogi ne znaju izabrati ispravan put, pa se gube pred zahtjevima vremena. Da bi kršćanin postigao duhovnu i životnu ravnotežu neprestano treba slijediti logiku ljubavi i smjer Isusa Krista. Ponekada se dogodi da se udaljimo od izvorne Kristove poruke, ali bitno je vratiti se na Božji put, jer samo tako vjernik može očuvati svoje poslanje i svoj identitet. Koji put?

Čitajući evanđelje uočavamo da je Isus na putu prema Jeruzalemu. Što čini? Zar i mi nismo u hodu prema vječnomu Jeruzalemu? Isus, zasigurno umoran od vrućine i hoda, svratio je u ”neko selo”, u kuću prijatelja Lazara. U toj su kući bile Marta i Marija. Kod njih je našao mir i osjetio je prihvaćenost. Možemo uostalom razumjeti kako mu je to dobro došlo prije nego je ušao u Jeruzalem, grad u kojemu ga dočekuju gotovo s mržnjom. Međutim, selo je znak tradicije, pa je u tomu vidu mjesto otpora promjenama, a Isus ulazi da bi unio novost evanđelja. 

Marta, kao gospodarica kuće, primila ga je s radošću i cijela se uživjela u ulogu poslužiteljice, uznemirena zbog mnogih stvari do te mjere da je zaboravila smisao onoga što radi, tj. smisao primanja Isusa. Zar se tako i nama ne događa? Mnogo bismo toga htjeli priuštiti sebi i svojima, a često zaboravimo najvažnije, zaboravimo prenijeti im iskustvo vjere u Isusa Krista. No, Marija je sjedila, ona sluša što Isus govori, a sjediti i tako slušati u to je doba bio znak učenika i to je bilo svojstveno muškarcu. U tomu vidu Marija čini nešto nečuveno, tj. krši tradiciju uzimajući ulogu muškarca, jer ženi je bilo mjesto u kuhinji. 

Marta je poštovala tradiciju, bila je zauzeta posluživanjem, nije bila otvorena promjeni koju Isus donosi. U Marti se očituje iskrivljeni način odnosa prema Isusu, sva je užurbana da bi uredila kuću, želi da sve bude u redu, štoviše pomalo gubi živce što joj Marija ne pomaže, pa prigovara Isusu što je ne upozori da joj priskoči u pomoć: Gospodine zar ne mariš što me sestra ostavi samu posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne. Marta je, možemo reći, zanesena vanjštinom, svjetovnim zbivanjima, pukim dojmom, želi da se svi dive kako je sposobna, okretna, uredna, kako poštuje tradiciju, kako uredno zgrće blago na zemlji. Marta je usmjerena na sebe kada kaže zar ne mariš što me sestra.... Dakle, zaboravlja bitno, tj. da je potrebno jedno, pa zbog toga sve gubi svoj smisao. Što?

Isus je mirno saslušao Martu te joj mjerodavno odgovara da se brine i uznemiruje za mnogo, dok je samo jedno uistinu potrebno. Ističe Mariju koja je u tomu trenutku shvatila bitno te je izabrala bolji dio, jer je slušala Riječ Božju. Marija je uravnotežila srce i razum. To što je Marija izabrala, ne će se oduzeti. Marta je izabrala ono što se može oduzeti: stvari, imovina, svjetovni duh, a Marija radi Isusa krši tradiciju i pravila te bira slobodu slušati Isusa. Eto, ta sloboda, sloboda osobne pobjede, ne će se oduzeti. Isus i nas poziva da se i mi u našem okružju izborimo za tu slobodu. U tomu kontekstu lakše razumijemo sv. Pavla koji reče: ”dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu”. 

Možda nam ta misao može biti čudna. Pitamo se zar nešto nedostaje Kristovim mukama? Što ja mogu dopuniti Kristovim mukama? Marija je shvatila kako dopuniti što nedostaje mukama Kristovim za Crkvu. Isus se žrtvovao i podnio patnju za Crkvu. Nije patio samo radi patnje, nego iz ljubavi. Iz odnosa s Ocem, snagom Duha Svetoga očituje ljubav. Njegova ljubav se očituje u brizi za spasenja svakoga čovjeka, jer želi da svi dospijemo u Očev zagrljaj. To je logika evanđelja, logika Kristove radosti i ljubavi. Sv. Pavao pokazuje slobodu kojom se opredjeljuje za logiku Kristove ljubavi i slobode.

U ovomu svijetu još nije u potpunosti zaživjela logika Kristove ljubavi, još nije u potpunosti urodila plodom, dakle, nedostaje Kristove slobode i ljubavi u ovomu svijetu, odnosno nedostaje svjedoka Isusove slobode i ljubavi. Prema tome, Isus treba slobodne i hrabre ljude, osobe dobre volje da bi njegova ljubav došla do drugih. Zato nas poziva da dopunimo što nedostaje njegovim mukama, tj. da u središte svoga života, kao Marija, slobodno izaberemo i stavimo Riječ Božju, da je živeći naviještamo, da druge upoznajemo s Kristom i da ih privodimo vječnomu životu. Isus želi da bližnjima pokažemo radost evanđelja, snagu i ljubav njegove patnje. Upravo to nedostaje u ovomu svijetu, a zbog toga svaki koji želi svjedočiti, zasigurno podnosi određene patnje i nevolje, ali ako se te patnje trpe iz ljubavi radi Krista, one su plodonosne. Svi smo pozvani kao Marija slušati i živjeti od Riječi Božje. Pozvani smo biti „neko selo“, gdje će Isus doći i biti udomljen. Amen.