Četrnaesta kroz godinu - C
Molite gospodara žetve (Lk 10, 1-12. 17-20)
Isus šalje učenike u svijet. Zašto ih šalje u nevolju ako zna da je svijet pun zla? Je li Isus samo tada poslao učenike i s tim završio ili ih šalje i danas? Koga, s kojim sredstvima i zašto šalje, ima li smisla danas pozivati i slati učenike u svijet?
Isus učenike ne šalje da govore o sebi, šalje ih ispred sebe u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doći. Oni su znak Isusa i njihova uloga je pripremiti put Isusu. Cilj poslanja učenika je da svi kojima dođu upoznaju Isusa. Isus ne želi dominirati, nego služiti drugima. To je posve novi oblik komunikacije, koji bi trebao biti nadahnuće suvremenoj komunikaciji. Isus šalje učenike, jer je svjestan da je žetva velika a radnika malo. Zato čovjek mora postati svjestan Božjega pothvata. Prvi čin učenika nije nešto raditi, nego moliti: Molite gospodara žetve. Bog je gospodar života i poslanja. On djeluje po nama i zato prije nego pođemo u svoju žetvu, treba moliti Gospodara žetve.
Što ću raditi u žetvi? Smisao poslanja je drugima donijeti mir, ne samo novac, slavu ili zdravlje. Tko bude prijatelj mira počinut će na njemu mir vaš. Nužno je prvotno obnoviti čovjeka počevši od njegova srca, pa do svih ljudskih dimenzija. Učenicima je povjereno donositi mir u kuće i gradove, dakle, ta su mjesta označena kao ona u kojima manjka mir. U to doba haračili su Rimljani i farizeji, razni osvajači i razbojnici. Što još?
Potom Isus im veli: Kazujte im: Približilo vam se kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje je Božja ljubav koja hoće da se svaki čovjek spasi, da bude slobodan i da obnovi svoje dostojanstvo.
No, zanimljivo je uočiti Kristovu logiku. Što? Nakon molitve i mira, Isus veli: Kada u koji grad uđete, pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike. Nakon mira Isus od učenika traži da uspostave dobre međuljudske odnose dijeleći stol u kući i gradovima i da njihov prvi konkretni čin bude pomoći i ozdraviti bolesne, nemoćne. Dakle, svrha zajedništva nije tek pun stol, nego pomoći bolesnima. Danas su razne duhovne i tjelesne bolesti. A onda naviještajte kraljevstvo Božje!
Dakle, ako ljudi žele biti sretni ne bi smjeli iskrivljavati Isusovu logiku i poslanje. Na žalost mnogi to čine, ali zato Isus i nas šalje da drugima pokažemo njegov način djelovanja. To onda znači pripremiti put Isusu i navijestiti kraljevstvo Božje, tj. u svoju žetvu (svećeništvo, brak, posao...) unijeti Isusovu kvalitetu.
Isus reče učenicima: Idite, ali ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe ni obuće. Možda nam je to čudno. Ne, Isus zna što govori. Nije rekao ostanite u svom lijepom emotivnom ugođaju, zatvorite se u svoje običaje i čuvajte rezidenciju. Ne, nego reče, idite, iziđite iz sebe, iz svoje začahurenosti. Hoće reći, ja vas šalje, stoga neka vam je u srcu i na usnama i u rukama moja riječ, moj Duh. Nemojte se oslanjati na svjetovne kalkulacije, svjetske igre, tehnologiju, nego na mene. Uvijek je opasnost podleći i zaboraviti smisao poslanja.
Možda ćemo reći, a kako on to misli. No, Isus još više iznenađuje i reče: Šaljem vas kao janjce među vukove. Možda možemo reći da je Isus bešćutan. Ne, Isus čini i govori transparentno, zna s kim ima posla, zna koje nas zamke čekaju, zna da u ljudima i među ljudima vlada vučija ćud i zna kojim se sredstvima treba boriti protiv zla. Šalje svoje učenike da svijetu donesu željeni mir i kraljevstvo Božje, jer ne može se trajno živjeti među vukovima. Zna da vuk ima zlu, grabežljivu ćud, da sije strah i nesigurnost. Vuk voli janje i to pokazuje na način da ga proždere. Da, tko svjesno odbacuje Boga taj u sebi gaji vučju ćud, manjka mu mir, pa grize i proždire.
Za to na žalost imamo primjera. Postoji čopor vukova i vuk samotnjak. Zar čopor vukova nije bio komunistički sustav koji je nijekao Boga, pa je proždirao ljude, zar to isto ne čini demokracija koja odbija Isusovu logiku te zabludom i zavodnički proždire ljude, zar to ne čini globalizacija koja uništava obitelji i narode? S druge strane vuk samotnjak prijeti u obliku individualizma i egoizma koji unose svađe i nered u Božju žetvu, čija je logika zajedništvo i ljubav. Imati vučju ćud značilo bi misliti samo na sebe i gaziti druge, a ne voditi brigu o vjeri i navještaju kraljevstva Božjega i odgoju djece i obitelji.
Unatoč svemu Isus danas svoje vjernike šalje u žetvu. Zašto? Šalje ih kao janjce, ne da dominiraju i gaze, nego da njegovim Duhom ponizno izgrađuju i svjedoče u svijetu koji je pun nasilja. To su Isusova sredstva. Možda se bojimo, no, Isus jamči učenicima da će gaziti po zmijama i štipavcima i po sili neprijateljevoj i ništa im ne će naškoditi.
Isus nas šalje u kuće i gradove, u škole i fakultete, daje nam sredstva i smjernice, ne da budemo vukovi, nego njegovi poslanici. Mnogo je onih koji slijede Isusa i unose mir i radost i zato odbaciti Isusa znači odbaciti Boga i postati vuk. Učinci poslanja u Isusovo ime, čuli smo, jesu: Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pada. Radi se o padu sotonina carstva, koje je izvor vučje ćudi. A najviši učinak poslanja u žetvu jest radost da će, onima koji budu slijedili Isusa, njihova imena biti upisana u kraljevstvu Božjemu.
Da bi tako bilo, već sada i svaki dan stavimo se Isusu na raspolaganje i budimo misionari u njegovoj žetvi. Amen.
