Dvanaesta kroz godinu - C

A vi, što vi kažete, tko sam ja? (Lk (9, 18-24)

A vi, što vi kažete, tko sam ja? Nekako mi to pitanje zvuči tako snažno kao da sam ga sada prvi put čuo. Isus je to pitanje postavio svojim učenicima. Ljudi su svašta pričali o njemu. Od svi tih odgovora nijedan, osim Petrova nije bio točan. Dakle, rekli bismo nitko nije položio maturu. Niti jedan odgovor nije bio zreo. Jesmo li mi zreli, odnosno jesu li naši odgovori tako dobri da bismo se mogli upisati u Kristovu školu? Ako ne pohađamo Kristovu školu ima li ijedna druga škola ili fakultet smisla?

Svijet ima svoje viđenje Krista, a samo Petar odgovara točno. Pitanje, koliko se god činilo lakim, ipak nije bilo jednostavno. Međutim, Petar zna odgovor. No, kako to da samo obični ribar točno odgovara? Odakle mu ta spoznaja? Zapravo, nama se nameće pitanje: koji uvjet treba ispuniti da bismo bili Kristovi maturanti te se upisali na njegov fakultet, a njegov je svaki smjer koji poštuje Božja i prirodna pravila. U smislu struke nitko ne mora pogriješiti, ali u vidu smisla možemo svi ako ne uočimo izvor iz kojega Petar crpi mudrost.

A vi, što vi kažete, tko sam ja? I nama Krist to pitanje danas postavlja. Znamo li ispravan odgovor? Ako bismo možda i znali odgovor prema crkvenom katekizmu, je li to dovoljno? Ne, nije dovoljno, jer odgovor je vezan s životom. To znači ako taj odgovor ne proizlazi iz dubine naše duše i svijesti, ako ne živimo prema tomu odgovoru, onda ima mnogo prostora za sazrijevanje na putu s Kristom.

Da, na tomu su putu bili apostoli i zato Petar daje točan odgovor. O čemu se radi? Na početku evanđelja Luka reče: Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. Krist nije neki zemaljski vođa koji silom ili nametima uvodi red, nego ulazi u čovjekovu nutrinu i dok se čovjek s njim u molitvi ne sjedini ne će biti reda.

Naime, Isus se povukao u osamu, u tišinu i molio se nebeskom Ocu. S njim se sjedinio, iz njega je crpio snagu. Učenici su promatrali Isusa dok moli i gleda svoga Oca. Shvatili su bit života: treba biti u molitvi povezan s nebeskim Ocem. Iz te i takve molitve Petar daje ispravan odgovor i nadilazi mišljenja svih ljudi o osobnosti Isusa Krista. Sazreo je.

Svijet u kojemu živimo neobično voli buku, boji se osame. Zašto? Čovjek bježi od svoje savjesti, ne želi se susresti u molitvi sa sobom ni s Bogom. Ima nemirnu savjest, nije sazreo, više voli svjetovne odgovore nego točne i molitvene. To je znak da se svijet guši u svojoj ludosti i da mu treba kršćanski zamah, potrebni su mu kršćani koji će kao Petar u molitvi naći mir, posvjedočiti i reći: Ti si Krist Pomazanik.

Zašto je to još važno? Učenici promatraju kako Isus razgovara s Ocem. Biti Kristov učenik znači odreći se samoga sebe, svih zavodljivosti, uzeti svoj križ i slijediti ga. Ako današnji učenici, današnja mladež ne budu gledali kako njihovi očevi i majke mole i kako s radošću idu na misu, kako se povlače u osamu na molitvu, gdje će naučiti moliti i živjeti kršćanski? Vjerici i cijela Crkva tu su na ispitu.

Tu je naša odgovornost, jer samo s molitvom i u zajedništvu s Kristom možemo biti autentični. Tko želi ostvariti svoju karijeru, ambicije bez duhovnosti postaje rob svjetovnih mišljenja. Morat će postupati kako drugi misle, često na štetu vjere, mijenjati stavove i davati krive odgovore. Tko tako postupa taj ne voli Boga, nego sebe i svoj uspjeh i tako gubi svoj život, reče Krist. Biti kršćanin znači živjeti volju Božju.

Stigla je sezona. Vjernik ne bi smio biti sezonac, ne bi se smio gubiti u buci, nego se i za vrijeme sezone treba znati povući u osamu, jer čemu sve to ako život izgubimo? Jer pitanje: A vi, što vi kažete, tko sam ja?, uvijek odzvanja u našim ušima i srcima i Krist očekuje odgovor. Nemojmo otezati, nego pohitajmo životom potvrditi ispravan odgovor! Amen.