Uskrs - C
Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! (Lk 24, 1-12)
Književnik Antoine de Saint Exupery u svojoj knjizi Mali princ piše da je na nekom planetu tražeći sreću vidio različite ljude, životinje, biljke i susreo je vrt ruža, ali sjeto se svoje ruže koju je zalijevao, štitio od gusjenica i njoj se veselio. To je bila njegova ruža i bila mu je najdraža, premda je izgledala kao i druge ruže, ali njezina posebnost nije bila vidljiva drugima nego samo njemu. Bila je bitno različita od drugih ruža jer ju je gledao srcem. U tomu je tajna: Čovjek samo čistim srcem dobro vidi. Jer, bitno je očima nevidljivo.
Zar to ne bi mogao biti naslov ove svete noći u iskustvu uskrsnuća Isusa Krista? Bitno je očima nevidljivo. Kristova muka i smrt vidljivi su u svoj okrutnosti, ali uskrsnuće nema opipljiva znaka. Danas slavimo nevidljivu stvarnost koja nadilazi naše spoznaje, a može se dohvatiti samo očima vjere.
Čuli smo evanđelje. Tri su se žene, Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva, uputile na grob i nosile su miomirisekoje su s ljubavlju pripremile, išle su sa zahvalnošću jer ih je Isus oslobodio zla. Kada su se približile kamen je bio otkotrljan s groba. Isus nije bio u grobu. Gledaju grob, ali to je nebitno, jer ne vide bitno, ne vide Isusovo tijelo. Bile su bespomoćne i zbunjenepred praznim grobom. Zapravo u njihovu se srcu stvorila praznina i otvorila grobna šutnja, tama beznađa i zato nisu spoznale bitno, nisu mogle vidjeti svjetlo u Isusovu križu. Dok su potresene i zastrašene oborena lica k zemlji tugovale, pokraj njih su stala dva čovjeka u blistavoj odjeći.
Što su im rekli? Ono što mi vjerujemo i slavimo: Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu. Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grješnika, i raspet, i trećeg dana da ustane.
Sjetite se! Sve vam je na vrijeme govorio. Isus je održao svoje obećanje. I to je ljubav. Sjetimo se, koliko li su nam puta govorili roditelji, vjeroučitelji, prijatelji? Isus je govorio o svojoj smrti i uskrsnuću, o tami i svjetlu, kao i Bog prvoga dana stvaranja: Neka bude svjetlo i bi svjetlo. Premda nisu razumjeli, ipak su mogli nakon sjećanja, koje ih prosvjetljuje, živjeti novi život. Zar to nije tajna ljubavi? Istinska Ljubav ne treba mnogo riječi, nego sjećanje i nove oči, oči čista srca.
No, kada su žene to javile apostolima, oni su smatrali da je sve to tlapnja. Oni su Uskrs doživjeli ljudski, nisu vidjeli ni shvatili što je bitno, jer nisu vjerovali. Tko vjeruje vidi zbog svjetla koje osvjetljuje cijeli put, jer dolazi od uskrsloga Krista. Ipak, Petar je potrčao na grob, nije imao mira.
A mi, suvremeni čovjek: čega se sjeća, kamo trči, vidi li svjetlo Uskrsnuća? Jesmo li kao zbunjene žene koje vide samo do groba, apostoli koji ne vide niti toliko, kojima je sve to tlapnja ili smo kao ona dva čovjeka koja stoje u blistavoj odjeći, odjeći Božjega milosrđa, odjeći vjere? Gdje tražimo Boga? U praznini? Zna li čovjek razlikovati bitno od nebitnoga, je li vjera samo običaj, iluzija i podloga za obračune? Je li čovjek umišljen i zaboravan, zna li se sjetiti Božje mudrosti ili je nepokoran i prazan poput groba? Koliko je takvih oko nas koji se izruguju ili podcjenjuju Kristovo uskrsnuće? Kada nema vjere i čista srca, onda ljudi stvaraju grobove i tamu, traže samo vidljivo, a bitno je očima nevidljivo. No, ima li onih koji će im donijeti miomirise vjere i ljubavi da vide nevidljivo, bitno?
Da, opasnost je u životnoj žurbi i uskovitlanosti punoj nasilja i osvete, zanemariti bitno, izgubiti cilj i vrtjeti se u vrtlogu groba i ostati na površini vjere i zamijeniti Uskrs s trgovinom, međuljudskih odnosa i zaboraviti oprost i milosrđe, kulture, rada i znanosti pa zaboraviti istinu o čovjeku i zavičaju, zaboraviti svoj identitet i dopustiti da postanemo usputna varijanta nekoga svjetskog jezika, zadovoljiti se samo onim vidljivim, materijalnim, a što je s dušom, gdje je srce, osjećaji? Kako vidjeti nečiji trud, priznati ljubav i plemenitost?
Mi smo večeras ovdje, ne da ostanemo kukati pred grobom, nego da obučemo blistavu odjeću vjere i da otkotrljamo kamen nevjere i osvete, taštine i duhovne gladi, zaborava i lijenosti, sljepoće srca i da naviještamo uskrsloga Krista. Jer vjera nije retrovizor ni privatno svjetlo niti je samo radi osobne utjehe, nego je kao reflektor, zajedničko svjetlo koje svima svijetli put. Pomaže nam otkriti nevidljivu snagu i ljepotu: Kristovu ljubav, pravednost, poštenje, dobrotu, slobodu, iskrenost i dostojanstvo. Mnogi su ljudi dali živote za te vrjednote. Zbog vjere, prijateljstva, domoljublja neki su se i danas spremni žrtvovati. Najvrjedniji dio čovjeka je duh, koji je nevidljiv.
Stoga se kršćanin ne može zadovoljiti žmigavim svjetlom ljudskih laskanja, nego je pozvan otvoriti se djelovanju Duha i početi gledati očima vjere, jer ako se njezin plamen ugasi sva svjetla gube sjaj, a vjera osvjetljuje cijeli ljudski život. Vjera se rađa u susretu s živim Bogom koji nam otkriva svoju ljubav i susretu s čovjekom. Samo tada možemo čuti Isusa, poglavito kada nam je teško, koji nam kaže: Sjeti se čovječe da sam ti obećao da ću uvijek biti s tobom, ali sjeti se što si ti obećao na krštenju, krizmi, vjenčanju u svetomu redu. Sjeti se i prepoznaj svoju 'ružu' vjere!
Samo snagom svjetla vjere možemo vidjeti uskrsloga Isusa u bližnjima, u djetetu i u starcu, u bolesnom i u zdravom te nam neće biti teško na grobove ranjenih duša donijeti miomiris vjere i uskrsnuća, radosti i nade. Svjetlom vjere uočit ćemo ono što mnogi ne mogu uočiti. Vidjet ćemo svijet bitno drukčije, jer Uskrs znači da je Isus blizu, da je s nama. Čovjek milosrđa i vjere vidi dalje i dublje, dobro vidi. Stoga dopustimo da uskrsli Isus kao i ona, dva čovjeka, stane pokraj nas jer želi da mi budemo uskrsnuće drugima, dopustimo da u nama Isus svakodnevno uskrišava i tako stvaramo kulturu, ne groba, već Kristova uskrsnuća. A ti uskrsli Kriste ostani s nama i pomozi da vjera u tebe kao sunce s neba u nama svijetli i da vidimo što je bitno. Amen.
