Četvrta korizmena - C

Oče! Sagrješih protiv Neba i pred tobom! (Lk 15, 1-3.11-32)

Ljudska usta i ljudsko pero nisu izrekle i zapisale ljepšu pripovijest od ove, koja se tako duboko prima ljudskoga srca. Obično se kaže da je to evanđelje o izgubljenomu sinu, međutim, tu nastaju dvojbe, jer bi se moglo reći da je to evanđelje o Ocu koji ljubi i oprašta. No, svejedno kako ćemo ga nasloviti bitno je izvući životnu i vjersku pouku.

Farizeji su i pismoznanci prigovarali Isusu da se druži s grješnicima. No, Isus se ne će od njih zaraziti, nego će njih očistiti, ako žele. Farizeji su bili tjelesno blizu Isusa, ali to još ne znači da su u Isusovoj kući, jer njihov je duh daleko od njegova Duha. To im je predočio u prispodobi.

Dva sina. Obadva se osjećaju očeve sluge, no, to otac odbacuje. Mlađi je tjelesno otišao, a stariji je ostao. Ima li razlike?: Nemaju srca. Radi se o sukobu realne i idealne slike života.

Daj mi moje, reče mlađi sin, i otputova u daleku zemlju. To 'moje' vodi me u daleku zemlju, zemlju lutanja, bijega i otuđenosti. Zašto hoće sve po svome, a sve ima? Traži sreću u ugodi, traži sebe samo u pojavnosti i materijalizmu. Misli da sve zna i smije, da je život s ocem gubitak, a gubi ga kada uzima baštinu i udaljuje se od oca. Ide na rub života i gubi dostojanstvo sina, želi biti autonoman, tj. bez oca – bez Boga. Hoće slobodu bez odgovornosti, sebe i svoj provod. Ne vidi bogatstvo i ljubav oca, koji mukotrpno radi. Želi samo sebe.

Posljedice su užasne: rastrojenost, životni nered, rasipa vrijeme, talente, gazi ljepotu života, gubi se. Želi sve, a postaje prosjak bez ičega, od sina postaje čuvar svinja. Međutim, postavlja se pitanje, zašto je to tako, moram li biti izgubljeni sin da bih uočio ljepotu života s ocem i majkom, u obitelji?

Otac koji ga je s ljubavlju odgajao, poštuje njegovu slobodu i u suzama i boli daje sinovima što im po zakonu pripada, ali svoj dio ne rasiplje. Zašto? Zna otac što je život, trebat će!

Zar se neki često ne smatraju kršćanima, članovima Crkve, a uopće ne žele živjeti i prihvaćati njezin nauk, nego hoće duh daleke zemlje, duh svijeta, svoju crkvu a ne Kristovu, hoće kršćanstvo bez Krista, religiju bez vjere, život bez križa, tj. život bez granica. 

Zar i suvremeno društvo ne pokazuje sliku izgubljenosti u lažima, pohlepi, rasipnosti, bijegu iz Božje kuće te živi odvratnost koja se Bogu gadi? Društvo kao izgubljeni sin želi biti autonomno, tj. bez Oca, a u društvu bez očeva teško je odgajati na cjelovit način, jer otac ga ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrati i izljubi, obuče, nahrani.To su oznake istinskoga oca i bez takvoga oca život je prazan, bez vizije i temelja. Društvo razara ljubomora starijeg sina, pa ne poštuje ni zemaljskog ni nebeskog Oca, a mladeži nudi daleku zemlju s rogačima, razvratnost s lažnim obećanjima, svinjski život. To nije život, nego 'kultura smrti' i nije dostojno čovjeka ni vjernika. 

Ima li izlaza? Život je pritisnuo mladića, pa se vratio u očev zagrljaj: Oče sagriješih, reče. Sin spoznaje grijeh i odlučio se vratiti i pomiriti s ocem, biti najamnik. Sin se ispovjedio. Što otac čini? Raduje se, ne kažnjava nego tješi sina. Priprema svečanost! Kršćanskim rječnikom rečeno slavio je svetu misu, koja je zalog vječnoga života.

Često se prepoznajemo i rastrgani smo između života mlađega sina, a i starijega, kojega izjeda zavist i ne zna se veseliti, a želimo biti kao strpljivi Otac, koji veli: obucite mu haljinu, prsten, sandale i moli starijeg sina da se raduje. Time im vraća dostojanstvo sina, jer u kuću ne može kao prosjak. Ovo je za ispit savjesti i poticaj na brigu za izgubljenima. Ne možemo na Kristovu gozbu s grijehom, treba se obratiti, očistiti, oprostiti i obući duhovno odijelo.

Da, samo Krist vraća dostojanstvo i smisao našoj izgubljenosti, ne želi biti vlasnik niti da mi budemo farizejski robovi, nego njegova djeca. To može samo ljubav i praštanje, a to je lice milosrdnog Oca, koji ne traži religiozne predstave, nego otac koji se raduje kada se sin vraća i daje mu najbolju odjeću. Stoga, mi koji se prepoznajemo kao izgubljeni sinovi, pozvani smo u korizmi osjetiti njegov zagrljaj i naviještati njegovo milosrdno lice. Amen.