Treća korizmena - C

Gospodaru ostavi je još ove godine (Lk 13, 1-9)

Ponekada se upitamo: Zašto Bog kažnjava čovjeka? Ako se nekomu nešto dogodi, često kažemo: Bog ga je kaznio jer je sagriješio. Je li to tako? Na ta mučna pitanja odgovora Isus u evanđelju. O čemu se radi?

Galilejci su podržavali zelote koji su nekom prigodom silom htjeli istjerati rimsku vlast, a Pilat je to smatrao opasnim za državu, pa ih je poubijao i njihovu je krv pomiješao s njihovim žrtvama u hramu. Neki su govorili da su stradalnici morali biti teški grješnici kada ih je snašla takva tragedija. Isus odbacuje takvo mišljenje i poziva na obraćenje: Ako se ne obratite… Poziva na promjenu misli i ponašanja, na odabiranje pravih vrijednosti. Jer kada bi Bog tako kažnjavao, tko bi preživio. 

Isus potiče na jačanje svijesti o Bogu, koji je vidio nevolju svoga naroda pa se objavio Mojsiju rekavši mu svoje ime: Ja sam koji jesam. Nedohvatljiv, ali nazočan. O Bogu koji se brine o čovjeku i narodu, o njegovoj ljubavi govori Isus, jer čovjek ne može sama sebe otkupiti, to je djelo Božje ljubavi. Tu ljubav bez zasluga, zovemo milosrđem. Njegovu milosrđu povjeravamo sebe i svoje obitelji, Crkvu i svijet, naše pokojne. 

No, Isus ne kopa po prošlosti, njega zanima pogled prema budućnosti. Svi su ljudi opterećeni grijesima. Mislite li da su Galilejci, jer tako postradaše bili veći grješnici od drugih Galilejaca? Hoće reći svi ste grješnici, jedni više a drugi manje, i svi se trebate obratiti, svima je potrebno moje milosrđe. Isus nikomu ne zatvora vrata, nikoga ne kažnjava po hitnom postupku, nego svakomu daje vremena i slobodu. On hoće da se grješnik obrati i da živi. Bog je strpljiv i ljubazan. 

Isus to dokazuje prispodobom o neplodnoj smokvi u vinogradu. Nastavlja govor o Božjemu milosrđu. Radi se o dijalogu pravednosti i milosti. Pravednost kaže da stablo nije na vrijeme donijelo plod i nema pravo crpsti zemlju, i to je istina. No, Vinogradar je glasnik milosrđa koji još uvijek vidi šansu, koji bi još dao mogućnost, koji se još uvijek nada. Vinograd je narod Božji, nerodna smokva je čovjek u grijehu, otkinut od svoga životnog korijena, od Boga, mrtav je. Isus je Vinogradar, koji zna čekati, pa daje nove mogućnosti za obraćenje. Milosrdna ljubav je snaga, koja potiče Boga, vjeruje da će se čovjek obratiti i čuti njegov poziv ljubavi. 

Upitajmo se: jesmo li mi ta neplodna smokva? Isus nam se približava, strpljivo promatra naš život i traži plodove milosti među lišćem. I što nalazi? Zar samo naše ime u matici krštenih, krizmanih? Možda križić o vratu ili narukvicu od krunice? Možda ćemo mu reći da nikomu ne želimo zlo, da smo dobri humanisti i da se ponekad pojavimo u procesiji ili da smo djeci dali sve sakramente. Sveti Pavao reče: Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne. 

Sve je to plemenito ali, nisu li ovi vanjski znakovi naše vjere ponekad slični lišću smokvina stabla koji prikrivaju njegovu neplodnost? Hoće li doći gospodar i reći: Posijeci je. Zašto samo iscrpljuje zemlju? Plodovi kršćanskog života su opraštanje, milosrđe, dobrota, strpljivost, sebedarje. Od svega toga koliko Isus nalazi u našemu životu. Unatoč svemu, Isus još vjeruje u nas, još nas nije iščupao iz tla svoje milosti, kao što ni gazda nije odmah isjekao neplodno smokvino stablo. Isus dobro zna da Božja ljubav u nama može učiniti obrat.

Zato nam treba korizma, da duhovno ojačamo. Treba nam da upoznamo i dopustimo da nas zahvati Božje milosrđe. Treba nam jer Isus poziva svakoga da na sebi učini nešto slično što čini zemljoradnik oko smokve: okopa je i pognoji, da bi ubuduće rodila. To znači da se obratimo, oslobodimo grijeha i da rastemo u vjeri i milosti, to je naporan posao. Ništa nije lako, ništa se ne događa samo od sebe pa tako ni duhovni rast. 

Obraćanje počinje onoga trenutka kada čovjek uoči da je na krivom putu, te se želi osloboditi, vratiti Bogu, na pravi put, u život. Obraćanje počinje kada čovjek uviđa da je pogriješio, da mu Bog hoće sve oprostiti, pokloniti mu novi život, a ne osvećivati mu se i kažnjavati. Bog nije osvetnik. Obratiti se znači u sebi otkriti neplodnu smokvu i nekorisno lišće i dopustiti Bogu da stvori mogućnost novoga života. Da bismo se obraćali u sebi treba prepoznati grijeh a ne stalno kriviti druge i upućivati na njihove pogrješke.

Jer često je i naš dojam da cijeli svijet sliči neplodnoj smokvi: okružuje nas mnogo nasilja, glume, oholosti, taštine, pohlepe, kao da je sve samo lišće od kojega se ne mogu primijetiti plodovi dobrote. Zato smo pozvani moliti Gospodina kao vinogradar: Gospodaru ostavi je još ove godine… budi milosrdan, ali iščupaj iz svijeta, iz našega okružja iz našega srca sve ono što priječi rast tvojih plodova. 

Mi se kršćani ne smijemo obeshrabriti, jer Gospodin je Vinogradar i zato svijet moramo promatrati duhovnim očima vinogradara koji se ne osvećuje, jer ispod lišća ipak ima dobrih plodova. Stoga povjerimo Crkvu i svijet, našu domovinu,  svoj vinograd, sebe i svoje obitelji Bogu, Ocu svakoga milosrđa, koji nam opraštajući grijehe otvara budućnost. Amen.