Druga korizmena - C

I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni (Lk 9, 28b-36)

Prošle smo nedjelje, razmatrajući o Isusu u pustinji, uočili što moramo odbaciti, a danas nam evanđelje predočuje Kristovo lice, tj. ono što trebamo znati prihvatiti. Svaki je čovjek pozvan biti odraz Božje slave. U Kristovu preobraženomu licu objavljuje se poziv čovjeku o nasljedovanju. O čemu se radi?

Isus je učenicima priopćio svoje poslanje, tj. da će biti ubijen. Isusovo očitovanje u njima je izazvalo nevjericu. Ipak, Isus želi tu činjenicu razbistriti, pa s trojicom učenika ide na brdo. Penjanje na brdo znak je napora, znak je života protkana raznim oblicima borbe. Jer, nisu išli na izlet, nego ih je vodio da pred nebeskim Ocem prihvati dubinski smisao onoga što će se dogoditi i da učenicima pokaže što ih čeka ako ustraju.

Isus s učenicima ide na brdo u tišini se pomoliti! Evanđelist reče: I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. U susretu s Bogom i naša se stvarnost mijenja, rasvjetljuje, sjaji, tj. ono što je skriveno blista kao Kristovo lice. Krist u molitvi otkriva svoje sveto lice! Molitva i vjera čovjeka potiču naprijed te patnji i naporu daju nebeski smisao, a bez toga ozračja čovjek živi u prošlosti. Tada penjanje postaje napor.

Molitva mijenja osobu iznutra, preobražava, u molitvi otkrivamo i prihvaćamo sjaj Kristova lica. Pretvaramo se u onoga koga molimo, ulazimo u dodir s Bogom, koji ima blistavo srce. Danas se stvara tzv. 'touch generacija', naraštaj na dodir, čim takneš dugme odmah se, bez mnogo napora, stvori ono što želiš. No, molitva traži strpljenje, hod, napor, volju. Suvremeni naraštaj postaje sve manje strpljiv jer želi sve odmah i sada.

Isus uziđe na goru. Brdo je usmjereno prema nebu, prema Bogu. Pavao reče: naša je domovina na nebesima, čvrsto stojte u Gospodinu. Premda smo na ovomu svijetu hodočasnici prema vječnosti, ipak je bitno kako živimo, odnosno je li stojimo u Gospodinu ili smo ravnodušni. Zato je važna molitva, jer moliti znači uputiti se na brdo životnih izazova, kleknuti pred Boga i strpljivo čekati da Bog rasvijetli život. Zahtijeva ustrajnost prema svjetlu i nebu. Pitanje je jesmo li se popeli na to svoje brdo – mjesto susreta Bogom? Je li nam ikada uspjelo kao Petru reći: Učitelju, ovdje nam je lijepo, želimo da to zauvijek potraje, sagradimo tri sjenice… Zar nam se ne čini da upravo to iskustvo susreta s Bogom manjka čovjeku?

Što se događa na putu na brdo? Isus zna zašto ide na brdo i kada se molio preobrazio se. S njim su razgovarali Mojsije i Ilija, dva velika proroka. A gdje su učenici za to vrijeme? Učenici su se umorili dok su se penjali, svladao ih je san! To je čovjek! Jesmo li se mi umorili, je li kršćanstvo umorno? Kada su se probudili ugledaše njegovu slavu i zaželjeli su tu ostati! Zar nije vrijeme da se trgnemo od sna? Zašto? Zato jer svijetu treba posvjedočiti ispravnu sliku o Bogu. Koju?

Mnogi misle da Bog nije potreban, jer je kršćanstvo samo religija patnje i muke: šuti, trpi i pati! No, odlazak i preobraženje na brdu veli: nije samo tako, nego oči s križa i patnje treba usmjeriti prema sjaju njegove slave, s Kristova križa vidi se dalje, iznad tame i patnje, preko smrti i groba, do uskrsnuća i svjetla! Potrebno je razmatrati Kristovo lice. Petar je na brdu iskusio da je s Bogom lijepo biti i zato se vraća u život i svjedoči. To Bog očekuje od nas kršćana. Danas je opasnost Boga svesti na nevolju i suvišak, predstaviti ga sitničavim i ostati živjeti u prošlosti i grijehu. Ako kršćani ne budu svjedočili, glavnu će riječ u ovomu svijetu voditi neprijatelji Kristova križa i uskrsnuća. Kršćani su, unatoč svim izazovima, pozvani svjedočiti Božju istinu u ovomu svijetu, usmjerivati obitelji te odgajati djecu i mladež za Božje vrjednote, širiti Radosnu vijest i milosrđe, jer u suprotnomu otac laži nameće svoju istinu.

Tko čvrsto stoji u Kristu, tko moli i traži volju Božju, taj se pomalo preobražava i postaje kristolik, pa vidi dobrotu, ljubav i svetost tamo gdje je drugi ne vidi. To znači da molitva i život idu zajedno, tj. kada molitva postaje trenutak u kojemu svoj život stavljamo pred Boga, sve se preobražava, jer u molitvi, u zajedništvu s Ocem i Isusovo lice zablista. Lice je njegov identitet. A kakav je moj identitet, je li svijetli ili je iz svijeće života izvučen evanđeoski fitilj? U susretu s Bogom postajemo drukčiji. Samo u Kristovu licu možemo spoznati istinu o sebi, svoj identitet! 

Potom se začu glas: Ovo je Sin moj, Izabranik. Njega slušajte. Da, nakon što su ga vidjeli i iskusili, reče im: slušajte ga. Tko je iskusio Boga taj ga i slijedi, taj se ne odnosi prema njemu trgovački, nego sluša njegov glas. Slušati Božji glas znači slijediti Isusa, znači dopustiti Bogu da djeluje preko nas i da ga pomoću nas drugi upoznaju, znači stjecati Duha Svetoga i osluškivati bližnjega, njegove rane i patnje, boli i nade te strpljivo i mirno drugoga usmjerivati na Božje brdo, podnositi i hrabriti na putu obraćenja, u vjeri i ljubavi.

Korizma nam otkriva Kristovo lice i pokazuje kakvo treba biti naše lice. Vidimo kakva su lica onih koji ratom, osvetom i mržnjom druge razaraju, vidimo kakva su lica onih koji bjže pred nasrtajima zla. Pozvani smo, ne uobraziti se, nego se kroz molitvu preobraziti, obratiti i slušati njegovu Riječ i biti odsjaj njegove slave! Kakvo je naše lice? Znam li drugoga saslušati ili mu samo namećem svoje teorije i vizije, znam li, razmatrajući Kristovo lice, drugomu odškrinuti djelić raja? Molimo da se po Duhu Božjem iz oblaka iznad nas začuje glas: Ovo su moji izabranici, ovo su moja poslušna djeca. Amen.