Šesta kroz godinu - C

Podigne oči prema učenicima i govoraše (Lk 6, 17.20-26

Isus je otišao na brdo pomoliti se i, kaže Luka, cijelu je noć proveo u molitvi. Potom je, kad se razdanilo, sebi dozvao učenike i izabrao dvanaestoricu. Isus se našao u veoma delikatnoj situaciji. Morao je novoj zajednici priopćiti koji je njihov cilj, razjasniti im smisao njihova okupljanja i poslanja. Dok su silazili niz brdo zasigurno su međusobno razgovarali. Možemo zamisliti kakva su sve pitanja postavljali Isusu. To su bili obični ljudi, ribari, pred velikim izazovima i zbivanjima. 

Sišao je s brda i zaustavio se na ravnu, a pred njim se stvorilo mnoštvo ljudi iz cijele Palestine sa željom da ga čuju, dotaknu i da ih ozdravi. Željeli su biti u njegovoj blizini. Bilo je tu ljudi različitih staleža, no, slagali su se u jednomu, očekivali su novi, bolji život od postojećega, i nadali su se naći ga u tomu mladom proroku, jer veli Luka: Iz njega je izlazila neka snaga i sve ozdravljala. Osjetili su da zrači Duhom Svetim. Što traži suvremeni čovjek: svoju snagu ili snagu Duha Božjega?

Isus nije ostao neosjetljiv za ljude, nego je podigao oči prema učenicima i govoraše. Što je govorio? Izrekao je blaženstva! Izrekao ih je, veli Luka na ravnici, tj. u razini tih izmorenih, iscrpljenih, gladnih, bolesnih, razočaranih, iznevjerenih ljudi. To nije govor eliti, obratio se siromašnima, onima koji su bili povrijeđeni i odbačeni, koji ga se žele dotaknuti. Naviješta im kraljevstvo Božje i oslanja se na njihovu vjeru.

Ipak treba reći da blaženstva nisu nastala iz uvjeta nevolje, nego su sadržana u činjenici da je Bog odlučio brinuti se za slabe. S Isusom je došlo vrijeme u kojemu Bog siti gladne, daje mir uznemirenima. Tko je bogat i sit, tko je samo hvaljen, teško očekuje radikalnu promjenu svoga života, teško vidi svoje ograničenosti i slabosti. Olako pomisli da ni od koga ne treba pomoć te brzo zaboravi dotadašnje siromašne prijatelje. To možda znamo iz osobnog iskustva. 

Zar današnje evanđelje nije zbunjujuće? Zašto? Svijet tvrdi da je blago bogatima, uspješnima, a Isus kaže jao vama bogati, a blago vama siromašni, kako to? Posve suprotno. O čemu se radi? Isus ne želi da ljudi ostanu na površini, u zemaljskoj kaljuži, pa ide u dubinu stvari. Svijet svojim pristupom ostaje na površini i prolaznosti, u zabludi, a što s onima koji nisu uspješni po svjetsku, takvi smo većina, a moćni uglavnom uspijevaju jer iscrpljuju slabe. 

Isus govori o četiri blago vama i jao vama: jao vama bogati, siti… Zašto taj Isusov jao? – jer se u tim trenutcima lakše osjetiti samodostatan, ohol i nitko im ne treba, pa ni Bog. Isusa nisu tražili ni bogati ni vlasti, nego siromašni. Oblik bogataša, koji se možda i u nama krije, riskira priznati samo sebe do te mjere da se začahuri u sebe, da postane neosjetljiv na druge. Takvu percepciju života danas podržava simbioza tehnologije i pandemije. No, jao nama – ako precjenjujemo bogataša u sebi. Prestiž priječi čovjekovu duhovnost, pa se oslanja samo na materijalizam, i dođe kriza i sve slomi. Isus nije protiv bogatstva, nego protiv njegove sljepoće. Zato treba očistiti srce od požude, zato se treba otvarati Božjemu Duhu, stjecati darove i blago Duha Svetoga. I prorok Jeremija reče: proklet čovjek koji srce svoje odvraća od Gospodina, a blagoslovljen koji se uzda u Gospodina. 

Svi mogu slušati evanđelje, samo su siromašni i ponizni spremni prihvatiti ga. Tko su siromašni? To su oni koji znaju da svojim snagama i bogatstvom ne mogu sve, nego da zavise o Božjoj Riječi da bi osmislili život i postigli spasenje. Takvi sve, bez zadrške, stavljaju u Božje ruke. Isusovi učenici su ti siromasi: sve su ostavili da bi slijedili Krista. Isus vidi u bogatstvu ozbiljnu prepreku u pristupu Božjem kraljevstvu. 

Bogataš – tj. onaj koji se osili, bahat je, napuhan, živi na zemaljski i sebičan način, uživa radost – sada je sit, bogat, bešćutan, ne vidi krhkost i ništa dalje od sebe. Bogatstvo mu guši srce i osjećaj za drugoga, za gladne, za nevoljne. Siromah duhom – onaj koji nema – lakše se okrene Bogu, u njemu vidi sigurnost, nema što izgubiti, i on je često opušteniji… Međutim, ima i siromaha – bogata duha – u evanđeoskom smislu, koji su drski. Susretnemo ih na ulici, ako mu daš nešto zahvalan je a ako ne, izruga te. Dakle, mnogo nam treba do evanđeoske dubine, ali trebamo to shvatiti kao izazov nade, jer pozvani smo, kao Isus, sići u ravnicu, u životnu zbilju.

Isus donosi Radosnu vijest siromasima – onima koji su spremni primiti ga, a to mogu biti, gledano ljudski, oni koji su siromašni i bogati, ali su otvorena srca i pogleda prema Bogu kao što je Isus uprta pogleda prema učenicima. Tko su naši učenici - djeca?

Isus ne želi uzdignuti siromaštvo samo u sebi niti osuditi zemaljsku radost i dobra, bogatstvo u sebi, tj. da bi bilo bolje da ljudi umiru od neimaštine ili osuditi one koji imaju a što su stekli poštenim radom. Ne. Spasenje, ne zavisi o osobnomu statusu, nego o tomu jesmo li svoj život stavili u Kristovo srce, jeli se osjećamo i živimo kao djeca Božje. U središtu Isusova navještaja je predanost Ocu i stjecanje Duha Svetoga, jer samo tako možemo zadobiti spasenje u vječnosti. U blaženstvima nas poziva da se predamo njemu, jer je nemoguće postići život vječni bez njega. Opasnost je oglušiti se i samo stjecati materijalna dobra, jer siromašni će biti blaženi, a svi smo pozvani biti duhom siromašni i približiti se Kristu kao ono mnoštvo, boriti se za Kraljevstvo Božje i podignuti svoj pogled prema Kristu. O tomu pogledu sve zavisi, jer, kako reče sv. Pavao, ako Krist  nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša. Budi hvaljen i slavljen uskrsli Isuse Kriste! Amen.