Božić - Polnoćka - C

Povi ga i položi u jasle (Lk 2, 1-14)

U ovoj božićnoj noći liturgija govori o prosvjetljenju: Bog je obasjao ovu presvetu noć Kristovim sjajem, istinskim svjetlom svijeta za kojim čovjek čezne. Tu je poruku navijestio Izaija rekavši: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Zašto svjetlost? Dijete je rođeno, knez mira, svjetlost u tami. A svijet je u tami jer ga je zahvatio užas grijeha. U tmini je zbog ljudske bezbožnosti i sebičnosti, iz koje proizlaze sukobi i tenzije.

Snagu te svjetlosti sv. je Pavao izrekao riječima: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi. Zašto? Reče, da bi nas odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te da razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjemu svijetu.Dakle, odgoj nije samo higijenske naravi, nego duboko životne, božanske. Pavao je zapazio da se tama svijeta očitovala u bezbožnosti i svjetovnim požudama, u nerazumnosti, nepravdi i poganstvu. Je li se svijet od tada popravio ili je u tami? 

Evanđelje govori o životnim okolnostima mlade nazaretske obitelji, koja je u tomu svijetu očekivala dijete. Osim što je bila recesija i što nije bilo posla ni plaće, zbog careve naredbe o popisu stanovništva, Josip je s trudnom Marijom morao ići iz svoga doma u Nazaretu u daleki Betlehem. I što se događa?:

I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. 

Povi ga i položi u jasle.Ne znam jeste li ikada imali prigodu biti u staji, gdje borave životinje. Jasle u koje je bio položen Isus nisu bile jasle iz mašte izrađivača sličica. Nije to bila očišćena i namirisana soba, nego zagušljiva, smrdljiva staja u kojoj se Isus rodio. Najprljavije mjesto na svijetu bilo je prvo boravište jedinog čistog rođenog od žene. Sinu čovječjemu, kojega su zapuhivale životinje, a kojega će proždrijeti ljudi, jasle su zaista bile prava kolijevka. 

Isus je rođen u Betlehemu, mjestu skromnih pastira i njihovih stada. No, Betlehem znači kuća kruha. Jasle su mjesto iz kojega životinje jedu, a sada u njima leži onaj koji je sama sebe označio kruhom, koji silazi s neba i postaje hrana koja čovjeku treba da bi bio Božji čovjek, daje mu svjetlo da ne bi ostao u tami, prosvjetljuje mu pamet da odbaci bezbožnost. Jasle postaju mjesto iz kojega čovječanstvo prima Božji kruh.

Na ulasku u Betlehem Josip i Marija pokucali su na vrata svratišta, vidjevši trudnu ženu, na vratima im rekoše: produži. Nije bilo mjesta u svratištu. 'K svojima dođe, njegovi ga ne primiše.' Za onoga koji je sve stvorio nema mjesta. Za ljubav nema mjesta, a gdje nema ljubavi vlada sebičnost i strah.

Tu se dogodio bitan preokret, preokret vrjednota. Isus od rođenja ne pripada okružju onoga što je u svijetu ljudski moćno i važno. A to se nemoćno Dijete objavljuje kao istinski Moćni, Bog silni, o kojemu sve ovisi. Stoga biti kršćanin znači izići iz svjetovnosti i bezboštva, napustiti svjetska mjerila, da bi našao svjetlo istine svoje osobnosti i s tim svjetlom izgraditi svoj identitet. Po svjetovnim mjerilima svratište se pretvara u staju, a po Božjim staja u postaje svratište, svetište.

Rođenjem Djeteta Isusa čovjek postaje Božje svetište. Nameće se neizbježno pitanje: Gdje ćemo ove noći položiti to Dijete? Jesmo li ga povili? Ima li mjesta u našemu svratištu, društvu? Ima li mjesta za njega u mojim mislima, putovima, knjigama, scriptama, facebooku, kafiću, medijima, školi, fakultetu, poslu, u danu? Ima li mjesta za njega u ljudima koji vode društvo, u politici, zakonima, medicini, laboratorijima, financijama, gospodarstvu, obitelji, u odgoju? Ako nema, onda čovjek svetište pretvara u svetogrđe, svratište postaje zagušljiva staja, društvo ostaje praznih jasala. Čovjek koji ne dopušta Bogu u svoje svratište valja se u štali svoje ideologije misleći da mu je lijepo. 

Eto zašto se milost pojavila: da bi nas odgojila. Dijete je trebalo poviti, nahraniti i staviti u jasle, odgojiti. Zato Bog dolazi, jer i današnje dijete treba kršćanski odgojiti, treba mu ljubavi, razumijevanja i topline. Svi smo djeca Božja, a Bog dolazi odgajati svoju djecu, jer i danas je opasnost da zbog svjetovnih požuda završe u tami, štali, na smeću. Bog ulazi i želi se roditi i poviti u našim jaslama i staji, bolima i nevoljama. Želi da mi budemo Betlehem, kuća svježeg kruha, a ne pukih ideja i tradicije, prijetnji i nasilja. A ima li mjesta za čovjeka i za Nazaretsku obitelj na našemu popisu ili?

Svi smo ponikli iz obitelji, a Božić je obiteljski blagdan. A kada se Isus one noći rodio to je dočuo mali krug ljudi, i to priprosti pastiri. Zar tako nije i danas, neki su za nj čuli ali ga ne žele, neki ga krivo tumače i zlorabe, ne prihvaćaju da se Bog utjelovio?! U tomu smislu Božić treba biti obiteljski blagdan, kojemu se raduje nebo i oni koji su to spoznali, kršćani. Stoga je na nama kršćanima da živimo tako da se s našega ponašanja i lica vidi Božićna radost i smisao života i tu poruku treba širiti. 

Možda smo prestrašeni poput pastira, možda su nas obuzele sumnje i strahovi, nemoć i tjeskoba! No, i nama dolazi anđeo i veli: Ne bojte se! Poziva nas da se trgnemo iz letargije i mlitavosti, iz duhovne suhoće. Po nama želi u svijet unijeti svjetlo, u suprotnom ostaje tama. Stoga stanimo pred svoje svratište i recimo: novorođeni Isuse prosvijetli me jer s tobom želim odgajati svoju osobnost, svoju obitelj i domovinu, bolji svijet, jer za tebe i za sve tvoje ima mjesta u momu srcu iz kojega poput nebeske vojske kličem: Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim. Amen.