Druga Došašća - C

Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze (Lk 3, 1-6)

Evanđelist Luka veoma precizno prikazuje doba, prostor i osobe koje su živjele kada se imao roditi Isus Krist. Spominje cara Tiberija, upravitelja Poncija Pilata, čelnike i načelnike, velike svećenike i na kraju veli: dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. 

Između osam spomenutih i za društvo najvažnijih osoba, riječ se Božja zaustavila na najskromnijem i najmanje poznatomu, na Ivanu, koji boravi, ne u dvorima, nego u pustinji. Zrnce Božje milosti pade u pustinju ljudske povijesti te je oplodi. I nakon toga događaja Ivan postaje najvažniji. Bog ga je prepoznao i pozvao da bude prorok, navjestitelj, da Gospodinu pripravi put, da narodu pokaže spas i otkupljenje grijeha. U tomu smislu misao vodilja došašća mogle bi nam biti riječi pslamiste: Pokaži mi Gospodine svoje putove. 

Ivan je našao put, ali ne sam od sebe, nego je Gospodin ušao u njegov život, u njegovu pukotinu i pustinju, pokazao mu smjer i šalje ga. Da, Gospodin ovoga došašća dolazi i u našu pustinju, ne gleda na zemaljska bogatstva, nego na spremnost i otvorenost duha, i preko nas želi pripremiti put Isusu. Razmišljam li o tim događajima i kako se pripremam? Je li hod kroz Došašće i priprava za blagdan Isusova rođenja za mene kao bajka i romantika, paradiranje po trgovima ili nešto dublje?

Ivan, za razliku od spomenutih osoba u evanđelju, ne vlada, nije car, ni tetrah, ni veliki svećenik, međutim oni su statični, a samo se Ivan kreće. Nije statičan, nego je pokretan, kreativan, pun je Božjega Duha. Napušta pustinju, mjesto kušnje i priprave, ide u jordanski kraj propovijedati obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. Uz rijeku koja natapa izraelsku zemlju došao je Ivan oko kojega se okupljala bujica ljudi. Postaje svježi izvor za zemlju i voda blagoslova za sve, natapa i čisti zemlju, hrabri ljudske duše. A mi? Kojim smo stazama pošli?

Bog ulazi u povijest, nudi spasenje, da bi je promijenio i njezin tijek usmjerio ispravnim stazama. Ako Bog nudi spasenje nitko ne bi smio dopustiti da prođe uzaludno. Svatko je osobno pozvan na susret s Kristom, jer on je u svakomu od nas, kako reče sv. Pavao, otpočeo dobro djelo i želi ga dovršiti. 

Svi smo pozvani, ali ne da budemo statistiu životu kao spomenute osobe u evanđelju ili ne daj Bože da smo kao mnogi od njih negativci. Želi da budemo pokretni poput Ivana, koji kao glas viče u pustinji. Želi da razlučimo istinu od prevare, to znači da se ne radujemo izmišljenomu djedu mrazu, nego rođenju živoga Boga, ne da u središtu budu darovi, nego Dar s neba. Poziva nas da sve vrludavo poravnamo, grješno ispravimo, jer on ne traži pljeskanje i poziranje, nego vjeru i sebedarje, srce i dušu. Premda katkad doživimo da je naš glasuzaludan, Krist ipak želi da budemo njegov glas, njegova riječ, a ne pijesak što ga vjetar nosi, jer prorok vidi dalje.

Nebeski Otac želi da kao Ivan reagiramo brzo i učinkovito, bez otezanja i dvojbi, jer dolazi svakomu čovjeku u Isusu. Kuca na vrata naše pustinje i ulazi ako mu otvorimo, ali ako naiđe na pregrade i bure, kako će nas zahvatiti. Naši su putovi često zakrčeni ne samo ledom i snježnim nametima, nego grijesima ljubomore i zavisti, lijenosti i neprijateljstvom, a on želi da budemo proroci njegove riječi, iskrenosti, jer prorok vidi dalje od careva i tetrarha. Te brežuljke i doline, tj. svoje stavove treba izravnati i u molitvi i tišini srca pripremati se s radošću srca za Isusov dolazak. 

Evanđelist u središte stavlja, ne vladare, nego Ivana. No, koga današnji svijet preferira i komu priprema put? Gdje se danas priprema Božić, u srcu ili na izlozima, tko je u središtu: glas koji viče u pustinji ili dodvoravanje suvremenim tetrarsima? Gdje smo, kamo idemo, gubimo li se ili rastemo u Isusu?

Da, Ivan viče u pustinji i poziva nas, jer svaki čovjek treba vidjeti spasenje Božje. Stoga mi vjernici u sebi poravnajmo sve staze, odbacimo grijehe te svjesni Božjega poziva, kao i Ivan, u ovaj svijet unesimo ljepotu i snagu Božje riječi. Amen.