Božić 2020

U početku bijaše Riječ (Iv 1, 1-18)

“Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet”, zapisa sv. Ivan u svomu evanđelju. Ovogodišnja proslava Božića je drukčija, neobična, jer Crkvu i cijelo čovječanstvo zahvatila je pandemija, zaraza koronavirusa, koja je dokaz nereda u našemu odnosu prema stvorenomu i u odnosu stvorenoga prema nama. Ta nevidljiva i opaka čestica nanosi vidljive i nemilosrdne jade cijelomu svijetu. Mnogi se pitaju gdje je Bog u doba pandemije, zar ne vidi nevolju naroda, zašto nešto ne učini? Ljudi su zbunjeni, kao da su u začaranomu krugu, u tami i beznađu, jer virus ubija, narušava zdravlje i ograničava ljudske odnose, zatvaraju se poslovi, redoviti život zastaje. No, smije li vjernik posustati? 

Oslanjajući se na ljudsku mudrost opasnost je da društvene strukture zlouporabe ljudske nevolje i počnu manipulirati, poglavito uvođenjem mjera u nakani da se oslabi vjerska proslava Božića. Ipak, koronavirus je prigoda da se preispitamo kako smo do sada, a kako sada slavimo Božić? Uranjamo li u otajstvo Božje istine i ljubavi ili ostajemo na površini? Mora li se proslava Božića svesti samo na razmjernu darova, kupovinu i vanjske ceremonije, a pritom zaboraviti i potisnuti samu bît Isusova rođenja, jer Božić nije dekoracija već je „pun milosti i istine.“ Da, opasnost je slaviti božićne jaslice bez Isusa u njima i tako upasti u tamu nesmisla, izazvati kratki spoj i ostati bez svjetla razuma i srca. Zauzetost oko koronavirusa može stvoriti zbrku, podmetnuti zamku da se udaljimo od potrebnih i siromašnih ljudi. 

No, srećom Bog se nije bojao ljudskih podvala te se pobrinuo šaljući 'svjetlo istinsko', svoju Riječ, Isusa, koji dolazi prosvijetliti čovjeka i svojom ga mudrošću naučiti kako, uvijek i u doba koronavirusa, slaviti i živjeti Božić. A kako? Prorok Izaija reče da je „narod u tmini hodio“, izgubili su se u tami svojih zlodjela, a zar se i suvremeni čovjek ne gubi u zloći materijalizma, ravnodušnosti i oholosti? Čovjeku i narodu nedostaje svjetlo iz betlehemske štalice, koje se pojavljuje tiho i životno, jer to „svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze.“ Obasjani svjetlom, u ozračju Božje poniznosti, slavimo svetkovinu Božića, Božjega utjelovljenja. Nakon tolikih poruka po prorocima i čudesnim zahvatima Bog je konačno u svijetu progovorio po Djetetu te „od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“

Bog i danas, u doba pandemije šalje Svjetlo – svoju Riječ – da čovjek hodi u Svjetlu, radosti i miru. Poklonio se u zapuštenoj štalici u Djetetu i očitovao svoju mudrost grješnomu čovjeku, zauvijek se 'nastanio u nama'. Činom ljubavi nadilazi rascjep i pukotinu, koja je nastala između Stvoritelja i stvorenja, Boga i čovjeka. Bog postaje stvorenje, a stvorenje postaje Bog, čovjek 'prima moć da postane dijete Božje'. Tako čovjek, snagom Božje milosti, izlazi iz svoje unutarnje tame, iz sebičnosti i zablude te uranja u svjetlo Božje ljubavi. Eto gdje je Bog u doba koronavirusa! Svoju božansku raskoš otkriva u djetetu Isusu i pokazuje kako i gdje ga treba tražiti i slaviti: u bolesnima i nemoćnima, gladnima i prognanima, u štalici ljudskoga srca koje zaudara prepredenim čovještvom. Pokazuje da, oni koji ne mogu sudjelovati na misnomu slavlju Božića, u svojim obiteljskim štalicama ujedinjeni u molitvu i duhovnomu ozračju veličaju Riječ „u kojoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo“.

Pozvani smo trajno razmišljati o Božjemu pothvatu. Premda Božić nije hladnokrvni 'online' sustav, vanjska ceremonija niti društvena mreža, ipak pozvani smo, ovoga Božića, sve svoje životne linije umrežiti s Bogom i bližnjima. Bog se obratio čovjeku, pogledao ga jer želi da bude radostan. Zna li čovjek svoj pogled usmjeriti prema betlehemskim jaslicama, prema nazaretskoj obitelji, prema Bogu ili gleda u prazno uzdajući se u moć tehnike? Čovjekov pogled nikada ne smije biti odvojen od Božića, ne smije biti u duhovnomu „lockdownu“, jer Boga se ne može zaključati. O tomu vjernici trebaju razmatrati, jer u suprotnomu kršćani postaju prazni i površni,  a kršćanstvo neshvatljivo i neprepoznatljivo, božićne jaslice ostaju bez Isusa. Zašto?

Zato što nam se Bog obratio, on nas ljubi, dolazi nam u djetetu, dolazi u poniznosti i od nas očekuje da ga primio u skrovitosti srca, u poniznosti duha, s vjerom, u ljubavi, jer bez toga nema pristupa Bogu, ne možemo doživjeti ni osjetiti njegovo svjetlo. Ljude zahvaćaju mnoge nevolje, a temeljni uzrok je što se udaljuju od Boga, usmjeruju se na sebe i svoje uspjehe, ne misle na njegovu ljubav, ne računaju na njegovo milosrđe. Bog izlazi iz sebe i dolazi čovjeku. A, je li ga čovjek prima? Otkriva li u Isusu Boga i dopušta li da ga obasja božansko svjetlo?

Bog je došao u svijet, a „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Hm! Je li moguće da su ga njegovi ostavili u jaslicama, nezaštićena i nemoćna? A mi danas? Već tada je počela njegova Kalvarija. Svijet je i danas pun boli i patnje, nasilja i bešćutnosti, manipulacija i pandemije koronavirusa. Mnogi se ponašaju kao da su se cijepili od Isusa i vjere, a ne od zla i zaraze. Dok se čovječanstvo bori s raznim izazovima, a pogotovo zarazom koronavirusa, opasnost je sve usmjeriti na ljudsku moć, na traženje cjepiva, a pritom zaboraviti na molitvu i pokloniti se Djetetu Isusu, zavapiti da nam Duh Sveti pomogne u borbi protiv zaraze zaborava i odbacivanja Boga. Bog nas može štiti i liječiti, ali od nas očekuje da se otvorimo njegovu svjetlu i mudrosti, da s njim surađujemo, da budemo razboriti te iz ljubavi prema bližnjima koristimo korisna sredstva u borbi protiv zla i pandemije.

Biti kršćanin ne znači ne zamjeriti se nikomu, odnosno šutjeti o zbivanjima u svijetu mirno obavljajući svoje zadaće, nego znači osporiti zlo te po vjeri, nadi i ljubavi primati milosrdni Božji dar. Ipak, kršćanin nije osoba koja je riješila poteškoću patnje, nepravde i koronavirusa, nego je osoba koja prepoznaje 'svjetlo istinsko koje dođe na svijet', koja prima Isusa, uči ljubiti i vjerovati u Isusa, koji je i sam patio dolazeći k nama, ali je uskrsnuo i pobijedio smrt. 

Bog se i danas želi roditi u našemu srcu, obiteljima i domovini, Crkvi i društvu, želi se objaviti i priopćiti čovjeku, želi mu darovati svoje Svjetlo da ne hodi u tami života. Bog traži da bude prihvaćen u čovjekovu životu i da čovjek, kao i On, ide prema drugima. Da, vrijeme je da se uputimo. Jer, Bog nam se iz ljubavi daruje, a je li ga primamo s ljubavlju? Nekada je lakše darivati nego primati, međutim davanje može goditi našoj oholosti, a primanje je teže, jer traži poniznost i povjerenje u drugoga, u Boga. Primanje je temeljni stav u kršćanskomu životu, jer smo stvorenja i posve smo zavisni o Bogu Stvoritelju. Stoga, da ne bismo hodili u tami nego u svjetlu, ovoga Božića naučimo primati same sebe, primati druge, a poglavito primati Svjetlo, sve od Boga, jer ćemo samo tada moći drugima dati ono najbolje od sebe. Svjetlo i smisao života, mir i radost u zarazi zla i pandemiji može dati samo 'Riječ koja bijaše u početku', Isus, a pitanje je hoćemo li ga s vjerom primiti!? Amen.