Došašće

Pazite! Bdijte! (Mk 13, 33)

Nedjeljom nakon svetkovine Krista kralja počinje vrijeme Došašća ili Adventa čiji je vrhunac u svetkovini Božića, a time u katoličkomu ozračju počinje nova liturgijska godina. Što je Došašće, čemu služi? 

Došašće je vrijeme iščekivanja, a život je svojevrsno Došašće, prožet činom Božje objave. Došašće je sveto vrijeme tijekom kojega se vjernici intenzivno pripremaju na svetkovinu Božića. Raščlanjuju svoj poziv i poslanje, preispituju se žive li sukladno evanđelju, što čine za izgradnju Božjega kraljevstva? Njegujemo li svoju vjeru, promičemo li kršćanski odgoj ili se hranimo neoliberalnim ogrizotinama? Zašto? 

Božja se Riječ utjelovila, a to je čudesno bolan i radostan događaj. Isus Krist nam dolazi u susret da bi nas svojom mudrošću odgojio i zato se vjernici u Došašću zdušnije pripremaju da bi ga primili i s njim se sjedinili, prepoznali i ljubili u bližnjima i potrebitima. Bog nam daruje posebno liturgijsko vrijeme da bismo, osobno i zajedno, u obitelji i župnoj zajednici zastali u šutnji i molitvi te osluhnuli njegovu poruku, njegovu Riječ. Vjernik se ne povlači i ne bježi od pokvarenoga svijeta radi preživljavanja ili jer se boji suočiti s izazovima života niti šuti radi šutnje, nego dubinski uranja u otajstvo Došašća da bi se pročistio i obratio, sazreo u vjeri izgrađujući unutarnju snagu uma i srca, da bi u središte života stavio traganje za istinom i dobrotom, ljubavi i ljepotom, jednostavno da bi pobudio traganje za Bogom.

Pozvani smo skrušiti se i u poniznosti svoj pogled usmjeriti na ponovni dolazak Spasitelja svijeta, Isusa Krista. Dolazi nam u svetkovini Božića, jer Bog se ograničio, ponizio i utjelovio u ljudskomu tijelu da bi nam otkrio koliko nas ljubi. Društvo je prisiljeno uvoditi mjere zatvaranja, a Bog dolazi da bi nam se otvorio, darovao, dijalogizirao. Poziva nas da uvijek, a poglavito kroz Došašće, bdijemo iščekujući Gospodina u nadi da ćemo ga susresti. To je vrijeme u kojemu nas Crkva potiče da pojačanom molitvom i postom, dobrim djelima i svjedočenjem stvaramo duhovno ozračje u ovomu svijetu da bi svi oko nas spoznali ljubav i toplinu, otkrili vjeru i nadu u Isusov dolazak. Jer mnogi su se, zaboravivši povezati znanje i krjeposti, duhovnost i život zanijeli svojim dostignućima i moći, pozicijama i uspjehom, a neke zahvaća nevolja unutarnje praznine i razdora, pa dopuštaju da prevlada zlo i grijeh.

Pozvani smo odreći se grijeha i odbaciti zlo, ali ne samo to, nego i živjeti sveto, činiti dobro u ime Isusa Krista i njegove Crkve. Stoga je bitno da se vjernici već na početku Došašća ispovjede i odluče na koji će se način, u ovo smušeno doba, pripremati za proslavu Isusova rođenja. Unatoč tomu što su uvedene mjere ograničenja kršćani ne smiju klonuti, nego trebaju, poglavito u svojim obiteljima odvažno i pobožno shvatiti znak vremena i razvijati 'kućnu Crkvu' svjedočeći istinu i ljubav o Bogu. Koronavirus stvara nevolje, kako zdravstvene tako društvene i gospodarstvene. Mnogi su se zarazili te imaju ozbiljne posljedice, a na žalost mnogi umiru. Stoga moramo biti odgovorni prema sebi i prema drugima i ne dopustiti da ugrozimo naše živote, ako se već neki veliki moćnici bezosjećajno poigravaju čovječanstvom. Da, i to nas potiče da razmatramo u kakvomu je okružju Bog došao u svijet i kako ga danas dočekujemo? U čovjeku kao da uvijek postoji neki razarajući virus.

U svojoj pripremi neki će vjernici poći na zornice, neki će više moliti ili učiniti neko djelo milosrđa, neki će više razmatrati Sveto pismo ili pročitati duhovnu knjigu, izmoliti krunicu ili pohoditi usamljene, odreći se surfanja po internetu ili ogovaranja, neki će odgovornije raditi ili učiti, neki će vratiti dugove i odbaciti korupciju, a sve to u nakani da se otvorimo Bogu i svjedočimo drugima, da se pokajemo i oprostimo, da bismo u miru i zajedništvu proslavili Božić. Pozvani smo kao Crkva, zajednica vjernika, posvijestiti svoje poslanje u ovomu svijetu i svojim životom pridonijeti njegovoj duhovnoj, kulturnoj i materijalnoj izgradnji sukladno duhu evanđelja.

U ovo doba, ne samo pandemije koronavirusa, nego pandemije bezboštva, potrebna je duhovna obnova, jer smo podvrgnuti prolaznosti i ograničenosti, život je isprepleten mnogim zamkama i podvalama. Zaslijepljeni društveni čimbenici, u želji da odvrate vjernike od nasljedovanja Krista i katoličke Crkve, sve čine kako bi obezvrijedili smisao Došašća. Zato kršćani trebaju otvoriti oči srca i duha te odvažnije pripremati put Gospodinu. Pomoću medijskih usluga stvara se materijalističko poimanje Došašća, pa ne čudi da je i nekim vjernicima Došašće samo vrijeme zarade i trgovine, zabave i provoda, ponude i potrošnje. Važno je uočiti da lažni proroci koriste to sveto vrijeme kako bi skrenuli pozornost s duhovne pripreme i razorili smisao Božića. Medijska i društvena pozornost usmjeruje se na vanjštinu, odvajaju se činjenice od vrlina, znanje od krjeposti, vjera od života te se ne želi suočiti s nutrinom, samo ih zanima prestiž i hedonizam i ne žele čuti Božju poruku o događaju Božića. Kakvo je to shvaćanje Boga i čovjeka? No, kršćani, djeca i mladi, odrasli i stari, pozvani su prozreti igre i podvale zla, preispitivati se i skrušiti ustrajući u zajedničkomu hodu prema Isusu.

Vjernik nije neki pasivni promatrač zbivanja u društvu, ne smije bježati od poslanja i odgovornosti, niti kao puki promatrač samo mahati događajima u kulturi niti skrštenih ruku čekati što će biti od ovoga svijeta. Vjernik je pozvan svojim životom, pa makar trebao pretrpjeti poniženja i uvrede, pridonijeti miru i smislu života na temeljima evanđelja. Crkva, u pastoralnoj konstituciji 'Gaudium et spes' (br. 39.), naučava da „nam nije poznato vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva niti nam je poznat način preobrazbe svemira. Prolazi doduše, obličje ovoga svijeta izobličeno grijehom, ali smo poučeni da Bog pripravlja novo prebivalište i novu zemlju na kojoj će prebivati pravednost i čije će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom koje niču u ljudskomu srcu … No iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego, dapače, mora razbuditi skrb za oblikovanje ove zemlje, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neki obris novoga svijeta. Stoga, iako treba pomnjivo razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je on od velike važnosti za Božje kraljevstvo jer može pridonijeti boljem uređenju ljudskoga društva.“

U nedjeljnim čitanjima kroz vrijeme Došašća Crkva nas potiče da se otvorimo Isusovu pozivu budnosti: „Pazite! Bdijte!“ Zaista, trebamo paziti da se ne bismo zapleli u mrežu perfidnih podvala o shvaćanju čovjeka i Crkve. Bitno je dobro razlučiti istinsku od lažne brige za čovjeka. Biti budan znači prihvatiti poziv bdjenja i obraćenja, tj. ne se dati uspavati snom ravnodušnosti, nedostatkom nade, razočarenjem, odnosno znači, unatoč padovima i grijesima, ustrajno hoditi Kristovim putom i prožimati svijet evanđeljem. Isus zna da su u svijetu i u čovjekovu srce mnoge pukotine i zavodljivosti i zato nas poziva da budemo budni, kako ne bismo nasjeli na zamke zla i drugima nanosili nepravdu i bol, nego mir i radost.

Na hodu prema Božiću Crkva nam upućuje Božju riječ pozivajući nas da u pustinji ovoga svijeta, u srcu i duši, u obiteljima i župi, na poslu i društvenim mrežama, kulturi i društvu, pripravimo put Gospodinu: „Kršćani… ne mogu ništa žarče željeti negoli da što širokogrudnije i učinkovitije služe ljudima današnjega svijeta. Stoga oni vjerno prianjanju uz evanđelje i koriste se njegovom snagom te u povezanosti sa svima koji vole i gaje pravednost prihvaćaju golem posao što ga valja obaviti ovdje na Zemlji; o njemu, naime, moraju položiti račun Onomu koji će svima suditi u posljednji dan“ (GS, 93.).

Na putovanju kroz Došašće Crkva nam u evanđeljima nudi svoje uzore: Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju, duhovne gorostase. Ivan, uzor poniznosti, glas u pustinji, viče i poziva nas da pripravimo put Gospodinu. Kako pripraviti put Gospodinu? Odgovor na to pitanje, osim njega, daje nam Blažena Djevica Marija, koja se otvorila Duhu Svetomu i sebe stavila Bogu na raspolaganje rekavši: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ Pozvani smo po njihovu uzoru, kao kardinal Stepinac, biti neustrašivi Božji glasnici i službenici. 

Proživljavamo teška vremena, čemu osobito pridonosi nevolja pandemije koronavirusa i manipulacije oko nje. Ne znamo što nas sve čeka, patnje i boli, progonstva i mučeništva, smrt i otpad od vjere, stoga istinski treba osluhnuti Isusov poziv: „Pazite! Bdijte!“ Pazimo i bdijmo, jer i tamo gdje se nastoji živjeti po evanđelju javlja se virus zla i želi se stvoriti pustinja duha. Što se više bliži Božić zlodusi se još više uznemiruju i raznim načinima žele sputati čovjekovo srce. Mnogi ne mogu podnijeti slavljenje Boga i navještaj vjere, pa osim podlih omalovažavanja poruke Došašća, zazivaju zatvaranje crkava i sprječavanje odlaska na svete sakramente i pobožnosti. 

Unatoč svemu kršćani ne smiju osuđivati niti klonuti duhom, ne smiju gubiti vjeru i nadu te bismo trebali, kao Ivan Krstitelj, biti glas u pustinji svijeta i kao Marija otvoriti se djelovanju Duha Svetoga. Pozvani smo, usmjerujući svoje ruke, srce i pogled u Isusa, osobno i u svojim obiteljima, jedni drugima biti svjetlo i Došašće, pripremati put Isusu i poticati nadu iščekujući Isusov slavni dolazak. Amen.