Trideset i druga kroz godinu - B

A ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala (Mk 12, 38-44)

Evanđelist govori o pismoznancima u čijim je rukama bila sudbina ljudi toga doba i o siromašnoj udovici. O odlukama farizeja zavisila je sreća i nesreća mnogih ljudi, jer su u svojim rukama imali moć upravljanja. Svako doba ima svoje pismoznance i udovice. Na široj društvenoj razini, jasno je tko ima veću ili manju odgovornost. I svatko se od nas može, u nekom obliku naći u stanju ugnjetavača ili ugnjetavanih. 

Nikada ne prestaje opasnost biti pismoznanac i farizej. To znači, s jedne strane promicati lažnu vjerodostojnost i pobožnost, a s druge zaboraviti velikodušnost. Opasnost je da oni koji vode i upravljaju narodom da zaborave na istinske vrjednote, na molitvu, na skromnost, poniznost i da se, u ime plemenitih nakana, pretvore u napasnike. 

Napasti nisu samo životne oluje, nego mogu biti i mirne luke. Ako se, npr. i u mirnoj luci čvrsto ne priveže i usidri barka, onda polako klizi i može otploviti od kraja. Tako je sa životom, ako se čovjek ne drži evanđelja može polako postati farizej.

S druge strane poznato je i još nešto, što? Upravo ono što Isus reče u evanđelju: proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Udovičke kuće su oni za koje se nema tko zauzeti. I danas su mnoge udovičke kuće. Ako se realno sagleda društveno stanje, poglavito pandemija i sve popratne pojave, zar ne bismo mogli reći da je cijeli narod i svijet nalik udovičkoj kući? Udovice su, kao i ona iz Sarfete, koju je prorok Ilija ohrabrio, osobe u potrebi, oni koji nemaju prava ni mogućnosti živjeti te su prisiljeni reći: nemam pečena kruha, osim malo brašna i ulja. Ali, udovica iz Sarfete imala je ljubavi i vjere, pa mu je skuhala i dala jesti te im je preteklo. U mnogim kućama, obiteljima i u mnogim državama nema što ni jesti, nema budućnosti, a postoji li Ilija koji će ih pogledati?

Da, srećom tu je Isus, on gleda i sve vidi. On promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Farizeji su se bavili samo sobom, tražili su način da bez velikih ulaganja dobro žive, samo su na svim raznima trgovali i kalkulirali, pa su ljudima nametali visoke poreze, cijedili su ih do iznemoglosti, tako i danas, kada im treba pomoći bježe od njih. Gledali su samo sebe, bez ljubavi za druge, tj. u sebi nisu imali duhovnoga brašnani ulja, a Isus za takav oblik života reče: Stići će ih oštrija osuda. Stoga vjernik svoje uporište nalazi samo u Kristu, jer Krist i danas upozorava: čuvajte se!

Zato Isus poučavajući mnoštvo veli, a i nama pročuje, da budu oprezni, da se čuvaju pismoznanaca, koji vole lijepa odijela, pozdrave, gozbe, a proždiru udovice. Takve osobe u sebi nemaju ništa valjanoga te svoju ništavost prekrivaju dugim haljinama, to je čista gluma i duhovna kozmetika. Ima li danas takvih? Vjerujem da Isus ni danas ne bi bio ništa blaži, jer mu je stalo do istine i nedužnih ljudi. Zapravo, poziva nas da živeći po evanđelju upozorimo na nepravdu suvremenih oblika proždiranja udovica.

Vjernik ne smije ostati bez brašna i ulja, koji nas upućuju na euharistiju i krštenje, tj. ne smije biti farizej i ostati bez vjere i ljubavi, jer danas na općoj svjetskoj razini mnogi moćnici i konzorciji proždiru udovice, obitelji, izrabljuju narode, a to se događa našemu narodu. Toliki nameti, korupcija, tolike podvale i prevare, loša ulaganja i neodgovorno ponašanje prema sudbini tolikih ljudi, koji bi željeli časno i pošteno raditi i svoje obitelji uzdržavati. Na tu farizejštinu suvremenih pismoznanca ne smijemo šutjeti, a zlo se lako širi ako dobro šuti. 

Isus i danas gleda, kao što je promatrao onu udovicu koja je ubacila dva novčića: brašno i ulje, molitva i ljubav. Gleda jesmo li mi farizeji ili udovice, jer barka koja nije usidrena i u tihoj luci može otploviti! Potom dozove svoje učenike rekavši da je udovica ubacila najviše, zašto?, jer je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, a bogataši bacahu od svoga viška. Ne radi se o količini, nego o novom obliku života – velikodušnosti srca! To je bit evanđeoske poruke: cijelogasebestaviti Kristu na raspolaganje, učiniti i dati onoliko koliko mogu, a ne od suviška kojega se želim riješiti. Jer Krist gleda nutrinu, srce. I mi što god učinimo s ljubavlju u Kristovo ime, bit će stostruko blagoslovljeno te će preteći.  

Poslanica Hebrejima reče da se Krist jednom posve prinese i ponese naše grijehe. Da ne bismo postali farizeji i udovičke kuće, Krist nas poziva da i mi prinosimo sebe Bogu i bližnjima, da ne sudimo po vanjštini, nego da slijedimo duh i stil siromašne udovice. Amen.