Trideseta kroz godinu - B
Ustani! Zove te! (Mk 10, 46-52)
Evanđelje nam ove nedjelje nudi oblik molitve, vjere i nasljedovanja Krista. Evanđelist piše: Kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kraj puta sjedi slijepi prosjak. Potpuna nemoć i ovisnost o milosti drugih. Slomljen čovjek. Kako nam slijepi prosjak može biti uzor?
Ako njegovo stanje premjestimo na naše okolnosti, mogli bismo reći: kraj puta sjedi slijepo prosjačko društvo, odnosno je li taj slijepac možda moja država, moj posao, škola, obitelj ili ja? Jesmo li slijepi i nemoćni prosjaci, odnosno dopuštamo li da nas pokraj zdrava razuma drugi takvima čine?
Kako postupa slijepi prosjak iz evanđelja? Naime, kad je čuo da je to Isus Nazarećanin stade vikati: Sine Davidov, smiluj mi se! On zna da je Isus iz Davidova plemena i pokazuje vjeru u njega. Vjera mu je jedino bogatstvo koje ima. Što čini mnoštvo: Mnogi ga ušutkivahu. Htjeli su Isusovu pozornost sebično usmjeriti na sebe. No, zar se i danas ne događa tako? Mnogi žele ušutkati vjernike, Crkvu, vrjednote i tako nas učiniti duhovno slijepim prosjacima, a kada im treba dodvoruju se i Bogu i čovjeku.
Uvijek će biti onih koji će nas htjeti ušutkati, bilo oko nas ili izvan nas. No, za vjernike to nje ključni problem, već je problem ako mi sami sebe osljepljujemo i činimo prosjacima. Kako reagira Bartimej? On još jače viče, tj. moli: Sine Davidov smiluj mi se! Kada bismo promatrali jezično, onda bismo rekli da se prosjak izražava skromno, dobio bi jedinicu za razliku od bogataša, koji se izražavao veoma učeno: Učitelju dobri što mi je činiti da baštinim život vječni? Ali, Isus, srećom, gleda na gramatiku srca. Bartimej prepoznaje Isusa kao Mesiju koji suosjeća sa slabima. Poslanica Hebrejima za Isuse reče: On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju, a Izaija reče: Gospodin spasi narod svoj!
I slijepi Bartimej je siguran u Isusovu pomoć. Isus daje ljubav koja može ispuniti čovjekova očekivanja. Nije bešćutan, nego suosjeća pa reče: Pozovite ga. Rekoše mu: Ustani, zove te! Da, Isus i danas poziva, zove svakoga od nas. A mi? Jesmo li se dali ušutkati? Što čini slijepac?
Slijepac baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Jedino što je imao od ovoga svijeta bio je ogrtač, koji mu je davao sigurnost pokraj puta. Sada ga baca. Kako to, zar mu ne će trebati? Očito da mu je ogrtač smetao, pa skoči i dođe Isusu. Slijedi ga.
Kojim smo mi ogrtačem pokriveni? Ogrtač je znak maske. Današnji se čovjek pokriva mnoštvom lažnih razloga-ogrtača da bi se opravdao kako ne bi skočio i došao Isusu. Onda velimo da nemamo vremena, ne ću tamo kada vidim tko sve ide, ili ga zaslijepi varljivost svijeta: slava, novac, karijera. Ogrtač može biti ideologija, ravnodušnost, duhovna lijenost, dodvoravanje svjetskim džeparošima na štetu odnosa s Bogom i bližnjima. Zar nije vrijeme da zbacimo sa sebe ogrtač koji nas kao željezni oklop, verige i uteg čine duhovno sporima na putu do Krista. Hoćemo li sjediti ili skočiti?
Slijepac očituje snagu vjere i to postaje naš model. Kad nas Gospodin poziva, treba sve ostaviti i potrčati k njemu. Isus ga pita: Što mogu za tebe učiniti? To pita i nas danas. On veli: Da progledam. Isus će mu: Idi vjera te tvoja spasila. Isus ne želi da ostanemo slijepi, nego da progledamo i nađemo Istinu. Zato vjernik ne smije biti slijepi pesimist, jer našim putom ide Isus Krist.
Odnos slijepca i Isusa trebao bi biti naš životni model. Toliko smo puta pokraj puta, slijepi i prosjaci. Nemoćni, dolaze nam svakakve misli i želje, kušnje i napasti. No, trebali bismo poput slijepca imati čvrstu vjeru, moliti i slijediti Krista, ali isto tako pozvani smo biti suosjećajni kao Krist i drugima donositi nadu i liječiti duhovnu sljepoću. Bitno je produbiti vjeru. Stoga, poput Bartimeja molimo: Sine Davidov smiluj mi se i pomozi mi da progledam. Amen.
