Dvadeset i deveta kroz godinu - B

Tko hoće biti najveći, neka vam bude poslužitelj (Mk 12, 35-45)

Evanđelje od prošle nedjelje upućivalo nas je na napast bogatstva, a evanđelje od ove nedjelje upućuje na napast vlasti. Ne radi se o tomu da su bogatstvo i vlast u sebi zle, nego je pitanje kako se mi odnosimo prema njima. Mlad se čovjek po svojoj naravi usmjeruje na razmišljanje o svojoj budućnosti, a osobe u srednjim godinama uglavnom sabiru dojmove kako osigurati život. Kada čovjek ide dalje i što više popušta kreativnost sve više se nameće potreba za vlasti i moći. No, vjerniku se nameće pitanje smisla kršćanskoga poslanja, tj. ispravnoga navještaja i svjedočenja vjere!

Evanđelist Marko ističe razgovor između Isusa i sinova Zbedejevih: Jakova i Ivana. Učenici traže od Isusa da ih stavi sebi zdesna i slijeva u kraljevstvu Božjemu. Je li mi u sebi prepoznajemo sinove Zebedejeve? Vjerojatno je došlo do rivaliteta među učenicima i toj dvojici rastu ambicije, žele biti u vrhu, žele vladati, pokazati moć, žele biti brvi i drugima upravljati. Ali, Isus želi da budu navjestitelji i misionari, a oni žele vladati, a mi? Isusu je bilo teško učenicima taknuti srce. Kako li je teško roditeljima rođenu djecu usmjeriti na ispravan put? Svima se nameće pitanje: Jesmo li se umorili živjeti vjeru, pa umjesto sebedarja prevladava želja za vladavinom?

Učenici otkrivaju svoje lukavstvo kada vele: Učitelju htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.Tim činom pokazuju svoju slabost, površnost, svjetovnjaštvo, odnosno žele se osloboditi zahtjeva ljubavi, služenja, sebedarja, dakle, svega onoga čemu nas Isus uči. Bili su blizu Krista, ali je činjenica da se nisu poistovjetili s Kristom. Nije dovoljno biti blizu uz nekoga tjelesno da bi posvjedočio da si s njim. Pitanje je gdje je srce? Ta pitanja određuju smisao života, npr. to se jasno očituje u braku ili prijateljstvu. Mladić i djevojka, koji se spremaju za ženidbu, ne bi smjeli, kao neki interesni konkurenti, jedno drugomu prkositi, nego, poput Krista, služiti u sebedarju. Da bi se uspjelo u kršćanskomu poslanju nužno je izgrađivati poniznost i jačati nutrinu.

Zašto? Zato da ne bismo zaglibili kao sinovi Zebedejevi, jer traže moć i vlast radi vlasti, a ne radi služenja, pa zaboravljaju da ih Isus šalje u svijet da navještaju njegovu Riječ. Vlast je u službi drugih i tko misli obnašati te takve službe iskreno i predano trebat će mnogo trpjeti i biti duhom jak i tako, kao nositelj vlasti, biti Kristov misionar.

Koliko se puta uhvatimo u duhovnoj praznini i suhoći, štoviše, uočimo u sebi manjak evanđelja, vjere i kršćanske empatije, koji nas potiču da iziđemo iz sebe, da iskočimo iz svoga egoizma. Poslanica Hebrejima veli da je Krist prodro kroz nebesa i to mnogima smeta. Isus je izišao, 'iskočio' kroz nebesa da nam pokaže put spasenja. Da bi nas ohrabrila, poslanica Hebrejima veli: čvrsto se držimo vjere. Nije rečeno držite se vlasti i moći, nego vjere u Krista. To je odgovor na krizu vjere u nama i u suvremenomu svijetu.

I mi bismo štošta upitali Isusa, a možda bi Isus i nama rekao: Ne znate što ištete. Često ne možemo shvatiti otajstvo ljubavi koje Krist za nas čini. Zato Isus upita učenike mogu li piti čašu koju on pije, a oni brzo i površno rekoše da mogu. Čuvši to ostali se učenici počeše gnjevit na njih dvojicu, jer i oni žele prva mjesta, a ova su ih dvojica, “sinovi groma”, pretekli u kaljavim ambicijama. Kada učenici ne žive za Kristovu riječ u njima tutnji zavist, gnjev, taština i loša ambicija, što je uzrok podjela.

U čovjeku raste tendencija od sebe stvoriti poglavicu, postati moćan, neovisan ni o  komu, pa ni o Bogu. To je stil ovoga svijeta, to vide ljudi vjere. Kada vlast i čovjek postaju svrha sami sebi, onda su gubitnici i vlast i društvo, jer dolazi do obračuna, gnjeva i ugnjetavanja, svi bivaju ranjeni i nema istinskoga cjelovitog blagostanja, radosti i mira.

Krist to zna, pa ih dozva, okuplja učenike i poučava ih ispravnom odnosu prema vlasti. Reče im: tko hoće da među vama bude najveći, neka služi drugima, jer Sin Čovječji nije došao biti služen, nego služiti drugima. Tko hoće biti prvi, naučava Isus, neka bude poslužitelj. Čovjekova se nutrina često opire takvomu stavu. Zato Izaija, misleći na Isusa, u prvomu čitanju, govori o žrtvi Sluge patnika. Isus vlasti suprotstavlja služenje i sebedarje. To je jedini ispravan odnos, jer vlast je u službi drugoga, odgovorno služenje drugomu radi stvaranja plemenita Božjeg ozračja. Vjernik, bilo u Crkvi ili društvu, uvijek ostaje Kristov učenik i misionaru službi Božje slave. No, čovjek je u napasti sebične vladavine i pokazivanja mišica i onda nastaje patološko stanje. Zato je važno vjerom i ljubavlju pobijediti sebe!

Mnogi smo u službama koje od nas zahtijevaju odluke, pa zamolimo Gospodina da nas oslobodi vlastodržja, osvete, mržnje i da kao vjernici svoje poslanje ugradimo u svjedočenje Kristove ljubavi i da budemo njegovi službenici i vjerni misionari. Amen.