Dvadeset i druga kroz godinu - B

Poslušajte mi svi i razumijte! (Mk 7,1-8. 14-15. 21-23)

Još jedno ljeto privodimo kraju, koje je i ove godine pokazalo snagu vrućine i sparine. Ove su godine neuobičajeno osjetili snagu vrućine neki dijelovi Europe u kojima inače nema velikih žega. Doživjeli su što znači biti bez kiše, što znači kada priroda izgori od sunca. Zaista, bez kiše poljoprivreda stagnira i hrana poskupljuje. Naši stari su, živeći od poljoprivrede, redovito molili za dobar urod, za dobro vrijeme i kišu. Ako nema kiše nastupa suša i druga pošast: požari. Svjedoci mnogih požara, koji pred sobom prijete svemu i svima te iza sebe ostavljaju samo zgarišta.

Slušajući nedjeljna čitanja ne bismo mogli reći da se radi o suncu i kiši, ali bismo mogli evanđelje sažeti riječima proroka Izaije: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene (Iz 29,13). Svima nam je upućen ukor okorjelosti i udaljenosti srca. Ako srcem udaljeni od liturgijskoga slavlja, onda je svako misno slavlje isprazno. Nasuprot tim riječima u prvomu čitanju Knjige Ponovljenoga zakona čuli smo prekrasnu tvrdnju: Koji je narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Bog blizu, a srce daleko. Tu počinje drama ljudske povijesti, eto sukoba: Bog se približuje, a čovjek se udaljuje. Zatvaranjem 'kiše' Božje milosti, nastaje duhovna suša. 

U Knjizi Ponovljenoga zakona Bog se približio narodu nudeći mu zakone i uredbe. Zašto uredbe? Uredbe su im dane da bi zaposjeli zemlju, koju im Bog daje, reče Mojsije i da bi vršeći zakone poživjeli. Bog time štiti život, budućnost. Božje su uredbe i zakoni sredstva da bi svatko mogao uistinu lijepo živjeti na darovanoj zemlji. Obećana zemlja nisu samo šume, brda i polja, nego prvotno ljudi, koji žive jedni s drugima, to je blizina među ljudima i blizina s Bogom. Jer čovjek je bitno u upućen na druge i Drugoga.

Nakon što im je dao uredbe i zakone Bog reče da im ništa ne dodaju niti oduzimaju i tko se toga drži taj je mudar i razborit. A što je s onima koji ih se ne drže, tko ih izvrće, tko ih omalovažava? Oni stvaraju požar, koji pred sobom donosi prijetnju, a iza sebe ostavlja duhovno i životno zgarište. Božji zakon nema alternative, to je odrednica koju se ne smije dirati, nego je treba samo u poniznosti održavati, inače nastaje požar. Kako je teško opožarenu zemlju oploditi, a opožarenu dušu i život?

Zakon i uredbe su način Božje pomoći čovjeku. Bog je u ljudskomu životu. Međutim, evanđelje očituje veliku žalost, rekao bih, evanđelje udaljena srca. Isus donosi primjer farizeja i pismoznanaca koji su formalno ispunjali zakon te su prigovarali njegovim učenicima zašto ne peru ruke. Farizeji su došli iz Jeruzalema da bi Isusu prigovorili da njegovi učenici ne peru ruke, samo u toj činjenici očituje se tvrdoća njihova srca. Tražili su i najmanji prijestup da ga optuže. Nisu slušali Božje uredbe niti su razumjeli, već su se držali ljudskih propisa, a Isus im reče: Poslušajte me i razumijte. Je li m i slušamo Božje ili samo ljudske uredbe i razumijemo li Isusa? Isus ih je poučavao, ali se ražalostio zbog nasilja vjerske površnosti, formalizma, koji sve izokreće. Isus ne želi dovesti u pitanje obvezu pranja ruku i lijepo ponašanje. Smeta im što njegovi učenici ne peru ruke, a ne smeta im njihova neposlušnost i nečisto srce. Dakle, farizeji zaboravljaju bît, a Isus ističe upravo bît, koja se odnosi na obećanu zemlju: srce, nutrinu, pamet, svijest, duh i dušu. Zato im Isus reče da su licemjeri, komedijaši, lakrdijaši.

I danas mnogi napuštaju Božje zapovijedi, izokreću bît evanđelja i crkvenoga nauka: farizejski ističu formalizam, Boga časte samo usnama, a srce im je daleko, žele se pojaviti u crkvi da ih se vidi, ističu geste, nabrajanje riječi, ispunjavanje običaja, a srce im je daleko. Koriste Boga i Crkvu da bi ostvarili svoje licemjerne ciljeve. No, Isus traži nutrinu, istinsku vjeru koja prožima cijelo biće, svijest i savjest. Opasnost je živjeti vjeru farizejski, na vanjštinu, gdje je sve važnije od Krista. Koliko se puta zatečemo u toj površnosti, koliko li smo nedosljedni, jedno govorimo a drugo radimo? Zar u sebi ne prepoznajemo provokativne farizeje? Čovjek je slab, ograničen i grješan te mu je potrebna Božja milost i zato je potrebno u zajednici vjernika slaviti Božja otajstva. Međutim, nije temeljna poteškoća u tomu  što čovjek pogriješi, nego ako ne želi uočiti svoj grijeh i ne želi se pokajati, priznati, popraviti, obratiti i promijeniti.

Opasnost je zaboraviti srce, jer ništa nije ropski kao neispravna vjera, praznovjerje: Iz čovjeka izlazi što ga onečišćuje, reče Isus, pa nabraja dvanaest ponašanja koja izlaze iz farizejskoga srca, a odnose se na čovjeka te nisu povezana s Bogom, zla koja stvaraju sušu i požare te ostavljaju zgarišta: zle namisli, bludništva, krađa, ubojstva, preljubi, razuzdanost, psovka, prijevara, zlo oko, uznositost. O tim zamkama zloga vjernik treba voditi računa u svomu životu na putu prema Kristu, jer dovoljna je mala iskra da se zlo zapali. Bitno je stvarati čisto srce njegujući plemenite odnose s drugima i s Bogom, je nečistoća nastaje iz zlih odnosa i ponašanja prema drugima.

Da ne bismo farizejski izazivali duhovne požare i ostavljali duhovno zgarište u sebi, oko sebe, prema drugima i Bogu, pozvani smo obrađivati darovanu zemlju: razum i srce, dušu i osjećaje, misli i djela te živjeti čisto ravnajući se prema Kristovim uredbama. Amen.