Devetnaesta kroz godinu - B

Tko vjeruje, ima život vječni (Iv 6, 41-51)

Promatrajući društvena zbivanja brzo se uočavaju mnoge poteškoće i nevolje, zapaža se tolika korupcija, nasilje, uvrede i nepravde. Isto tako, ako zavirimo malo u svoj životni tijek shvatimo da smo u mnogome bespomoćni, da nas sa svih strana salijeću unutarnji i vanjski zlokobni pritisci, pa nam ne preostaje ništa drugo osim kao prorok Ilija reći: Već mi je svega dosta, Gospodine! Ilija, jedan od najvećih starozavjetnih proroka, bio je shrvan životnim borbama, pa bježeći od neprijatelja kroz pustinju, požalio se Gospodinu rekavši mu da ne može ni više ni dalje i neka uzme njegovu dušu, jer nije bolji od svojih otaca. Satrven od puta i života, gotovo beznadan, legao je u vihoru pustinje i zaspao.

Misleći da je posve sam, potonuo i napušten, taknuo ga je anđeo rekavši mu: Ustani i jedi! U Svetomu pismu anđeo je znak Božje nazočnosti. Kakve li Božje nježnosti i brižljivosti! Ilija shvaća da nije sam i da nije napušten. Netko je s tobom, spreman dotaknuti te, probuditi te i reći ti: Ustani! Jedi! Koliko li se puta i sami osjetimo kao Ilija okruženi pustinjom života, umorni od svega, bespomoćni, osamljeni, napušteni i nebitni. Koliko li puta poželimo zaspati i više se ne probuditi i dušu Bogu predati, jer nam se čini da ništa nema smisli, da nema promjene na bolje ni napretka, da nema utjehe ni sreće, radosti ni tračka nade u ovomu turobnom svijetu. Koliko li puta čujemo od svojih sugovornika: Ne mogu više, umoran sam, zašto je to tako, ima li kraja, nitko me ne razumije, svi od mene očekuju, a ja…

Zaista, i naš je život, kao Ilijin, borba, hod kroz pustinju; i mi smo, kao Ilija, proroci, navjestitelji, hodočasnici prema Božjoj gori Horebu. Kada se najmanje nadamo dolazi nam Božji anđeo i veli: Ustani i jedi! Pruža nam pečen kruh i čašu vode da se osvježimo, nahranimo, šalje nam svoju Riječ, prijatelje, ljude dobre volje, poruke, pozive, molitve, sakramente, da ne posustanemo, jer i pred nama je, kako reče anđeo, dalek put. 

Još je mnogo pustinje i patnje kroz koju Bog želi po nama u ovomu svijetu lijepoga učiniti. Bog djeluje, nismo sami, nismo napušteni, samo treba malo kruha i vode, malo vjere i ljubavi! Bog djeluje u oluji života, on nas jača, hrabri, potiče, hodi s nama u pustinji prema Horebu, u euharistiji, s nama je da nas zloduh ne obeshrabri. Hodi s nama jer želi da mi drugima postanemo njegov anđeo, da shrvanima budemo korica kruha i kap vode. Na tomu putu treba nam srce proročko, da, treba nam vjera iz koje nam dolazi miran san, kruh i voda, sve ono što nam život znači. Dakle, možemo drugima biti anđeo koji ih ne osuđuje, ne ponižava, ne prigovara, već ih dotiče, hrani i poji u pustinji života, hodi s njima i hrabri ih. To treba jer smo na putu prema Horebu, a Horeb je mjesto susreta Boga i čovjeka. Upravo nam o tomu govori današnje evanđelje. No, o čemu to govori nedjeljno evanđelje?

Evanđelist govori o susretu Isusa i židovskih vjerskih poglavara, a tu su nazočili njegovi učenici i mnoštvo naroda. Mrljali su na Isusa, jer ih je svojim božanskim govorom duboko uzdrmao. Zar ne bo trebalo i suvremenoga čovjeka protresti? Kako? Isus reče: Ja sam kruh koji je sišao s neba! Vjerski su poglavari ostali zatečeni, šokirani, jer ne mogu sebi doći što je se Isus usudio izustiti. Što? Isus reče: Ja sam, a to je Božje ime, kruh koji je sišao s neba! Uzalud sva druga hrana, jer čovjek ostaje gladan ako ne spozna Isusa. Isus im veli da je veći od svih proroka, da je on živi Horeb, punina i smisao života. Za židovske poglavare bilo je skandalozno da obični čovjek sebi daje božansko podrijetlo. A njima je bilo u interesu odvojiti čovjeka od Boga, jer bi sebe stavljali kao posrednike i u tomu bi tražili svoju društvenu i vjersku korist. Bili su puki korumpirani trgovci. To je odraz sebična i slijepa srca. Zato mrmljaju izrugujući Isusa da mu je Josip otac.

Isus, svjestan svoga božanstva, reče im da ne mrmljaju i dodaje: Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla. Doći Isusu znači prepoznati Boga kao Oca, koji ide u susret čovjeku, a Isus je savršena Očeva ljubav koja se daruje svim ljudima. Isus privlači one koji u Ocu vide prijatelja i saveznika ljudi. Eto zašto se religiozne vođe suprotstavljaju Isusu, jer u Bogu ne vide saveznika čovjeka. Zapravo, oni vide samo sebe i svoj interes, pa nameću zakone i pravila koje ni sam ne poštuju i zato ih Isus ne privlači niti se približuju Bogu. Oni su puni oholosti, jer misle i Boga staviti u svoje materijalističko okrilje, oni su sami sebi svrha i tako postaju pustinja i otrov, a ne anđeo i hrana. Zato Isus reče: Tko vjeruje, ima život vječni. Dakle, za Isusa život vječni nije nešto nedostižno ili nešto u dalekoj budućnost, nego tko vjeruje već sada ima neuništiv život. U tomu je snaga vjere.

Ima još nešto što je duboko uznemirilo židovske vođe. Isus im reče: Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Kada Isus kaže: očevi vaši, time se distancira, jer bilo je očekivati da će reći: očevi naši, jer i on je dio toga naroda. Isus slijedi Oca nebeskoga, a ne očeve i njihove propise. Zanimljivo je, na izlasku iz Egipta svi pomriješe u pustinji, nijedan, pa ni Mojsije, nije ušao u Obećanu zemlju, već njihova djeca. Očito su pomrijeli, jer nisu slušali Božju riječ. Stoga im Isus ponovo reče: Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovog kruha, živjet će uvijeke. Isus opominje mnoštvo: ako ne budu slušali Božju riječ u opasnosti su ostati robovi i zatočenici svoje oholosti, ostati gladni, pomrijeti i ne vidjeti život vječni. Vjeruje li suvremeni čovjek da je Isus kruh živi? Na što čovjek mrmlja?  Zar to nije golem prostor za novu evangelizaciju?

Isus je svima dao do znanja da je on život. On je hrana života, hrani one koji ne mogu ni više ni dalje, kao Ilija kojega je čekao dalek put kroz pustinju. Smisao života nalazi se u zajedništvu s Isusom, kruhom života. On je sišao s neba u pustinju našega života i kaže nam: Ustani i jedi, ja sam kruh živi. Isus je sišao s neba, jer nije nam dovoljan zemaljski kruh, štoviše, može nas udaljili od Boga, kao što su se udaljili židovske vođe. Što nam je činiti? Trebali bismo osluhnuti riječi koje nam upućuje sveti Pavao: Budite nasljedovatelji Božji !Dakle, ne samo oni koji daruju kruh i vodu, nego smo pozvani drugima postati i biti kruh i voda kroz pustinju života, sve do Božjega brda, do vječnoga Horeba. Amen.