Osamnaesta kroz godinu - B

Ja sam kruh života (Iv 6, 24-35)

Sveti Pavao naviještajući Efežanima da odlože staroga čovjeka, a obuku novoga čovjeka, i nas poučava svetosti života. Što znači odložiti staroga, a obući novoga čovjeka? To znači promijeniti način života, promijeniti ponašanje, tj. prijeći s poganskoga, sa svjetovnoga stila života i obratiti se na život po Isusu Kristu. Dakle, nije dovoljni samo se zvati kršćaninom i živjeti po tradiciji, samo na vanjski način, nego je nužno svjedočiti svoju vjeru da bismo bili novi ljudi, zaogrnuti Isusom Kristom.

Evanđelist Ivan u razgovoru između Izraelaca i Isusa posve jasno predočuje poteškoću i nužnost obraćenja, prijelaza sa staroga načina poimanja Boga i čovjeka na novost evanđelja koje naviješta Isus Krist. O čemu se radi?

Mnoštvo je pošlo u Kafarnaum tražeći Isusa. Kada su ga našli rekoše mu: Učitelju, kad si ovamo došao? U tomu se pitanju očituje da mnoštvo još ne shvaća tko je Isus, očituju staroga čovjeka. Zašto? Učitelj je bio čovjek koji je poučavao starozavjetni Zakon, međutim Isus pokazuje sasvim novi odnos s Bogom, koji se ne temelji na Mojsijevu Zakonu, nego na Očevoj ljubavi. Na temelju Zakona Izraelci traže svoja prava, traže sebe i svoju korist, a Isus se u Očevoj ljubavi daruje drugima. To je bitna razlika između staroga i novoga čovjeka, između Zakona i Isusa.

Izgladnjelo mnoštvo traži kruh za sebe pokazujući unutarnju sebičnost koja ponižava čovjeka. Međutim, Isus želi od njih učiniti nove ljude, pa ih poziva da budu kruh za druge. Isus im bez dvojbe veli: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenje, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Mnoštvo misli samo na sebe, misli kako će se najesti i napiti, misli materijalistički, a ne duhovno. Uopće ne razmišljaju o tomu da primajući kruh postanu kruh za druge, za gladne i žedne. A Isus upravo to čini. Je li se u tomu vidu danas išta promijenilo?

Isus zna i vidi da su ljudi gladni tjelesnoga kruha, ali ih isto tako jasno upozorava i kaže: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Dakle, nije upitno da treba jesti i hraniti svoje tijelo, ali se ne smije zaboraviti hraniti dušu i svoj život usmjeriti za život vječni. Ako čovjek misli samo na hranu i konzumerizam u pogibelji je izgubiti vječni život i zato Isus naučava: radite za onu vječnu. No, tu vječnu hranu čovjek ne može dati sam sebi, niti je može kupiti. Upravo je to opaka zamka i prevara suvremenoga društva koje relativizira duhovni i etički čovjekov sustav. Jer Isus reče da će im tu duhovnu hranu za život vječni dati Sin Čovječji. Onomu tko se hrani tom hranom samo Isus jamči vječni život.

Taj Isusov pristup i govor zaintrigirao je mnoštvo, pa ga upitaše što trebaju činiti. Isus jasno odgovara: Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao. Isus upućuje na vjeru, a oni ga potom pitaju kakva on znamenja čini da bi mu vjerovali. Dakle, mnoštvo traži znak i doslovno ne shvaća što Isus govori. Oni se pozivaju na svoje očeve koji su jeli manu u pustinji, o čemu govori prvo čitanje iz Knjige Izlaska. Isus odbacuje njihove stavove te ih poziva da vjeruju i da oni postanu znak drugima, da i drugi vidjevši njih povjeruju u Isusa i zadobiju vječni život. To je naše poslanje.

Isus ih poučava da im nije Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj. Dakle, narod se poziva na očeve, a Isus na Oca nebeskoga: Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski. U tomu trenutku mnoštvo duhovno sazrijeva i shvaća tko je Isus, pa ga više ne zovu Učitelju,već mu rekoše: Gospodine, daj nam uvijek toga kruha. Od onoga: Učitelju, došli su do Gospodine. Shvatili su da je Isus Sin Čovječji. A Isus ih je učvrstio u vjeri rekavši im: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; tko vjeruje u mene, ne će ožednjeti nikada. Isus Krist je smisao života, smisao za kojim traga svaki čovjek, kao što je mnoštvo tražilo Isusa. Tražili suvremeni čovjek Isusa? A tko će mu ga pokazati?

Da bismo postali novi čovjek, novi ljudi i drugima pokazali Isusa, pozvani smo hraniti se Isusom Kristom, inače zaostajemo, ostajemo 'egipatski robovi', ostajemo stari sebični ljudi koji misle samo na sebe, a ne vide nevolju drugoga i na takav način možemo izgubiti život vječni. 

Sada nam se nameće pitanje: Koliko smo mi zaista novi ljudi, ljudi koji dopuštaju da ih Krist nahrani ili smo ljudi koji traže samo sebe i svoje? Koliko je naše društvo novo društvo, koliko u njemu ima kršćanskoga duha ili je to društvo koje gazi čovjekovo dostojanstvo, društvo koje traži samo kruh bez Isusa? Prije dvadeset i tri godine bili smo prisiljeni vojnom akcijom obraniti se od onih koji su mislili samo na sebe i pljačkaški otimali naše. U akciji Oluja, hrvatski je vojnik pokazao da misli na druge, bili su spremni svoj život dati za druge, za nas. No, što je ostalo danas od toga duha ili još neki plaču za egipatskim loncima, tj. bezumnim komunističkim režimom koji je ugnjetavao ljude? Je li moguće da nakon svega u našemu društvu još uvijek živi stari čovjek? Zar to nije jasan znak za društvo i Crkvu?

Vjernik je pozvan odložiti staroga čovjeka i obući novoga čovjeka, tj. svjedočiti Isusa Krista, pozvan je biti kruh za druge. Amen!