Sedamnaesta kroz godinu - B

Neka ljudi posjedaju! (Iv 6,24-35)

Kako u mnogim vjernicima tako se i u meni već od dječaštva razliježe ovaj evanđeoski odlomak šireći obzorja mašte kako je Isus čudesno, s malo kruha i dvije ribice, nahranio toliko mnoštvo ljudi. Gledano sa znanstvenoga aspekta neshvatljivo, ali vjera je temeljni čimbenik koji ujedinjuje nebesku i zemaljsku stvarnost. Videći kolika znamenja Isus čini slijedilo ga je silno mnoštvo, ali gdje je bilo to mnoštvo kada je trebalo nositi križ uz Kalvariju. Zar to nisu teme i dileme koje obilježuju i našu zbilju?  

Pred blagdan Pashe Isus se sa svojim učenicima povukao na goru, a mnoštvo svijeta, umjesto da po običaju ide slaviti Pashu, pošlo je za njim na drugu stranu Galilejskoga mora. Zašto? Ljudi su osjetili tko je stvarni izvor Pashe i ljubavi. Isus je vidio da mu dolazi silno mnoštvo, među kojemu je samo muškaraca bilo oko pet tisuća, osobno se želi za njih pobrinuti, jer je znao da su gladni. Čega? Kruha i ribica? Zar ne bi imali baš ništa jesti da su ostali kod kuće? Ogladnjeli su jer su išli za Isusom. Zar nije slično i danas onima koji slijede Isusa. Možda nisu posve gladni kruha, ali zato ih mnogi izgladnjuju, izruguju, ponižavaju, drže ih zaostalima, miče ih se s vodećih radnih mjesta.

Ako nam netko neočekivano dođe u goste ponekada se uplašimo čime ćemo ih počastiti, a Isus? Isus se ne boji, videći nevolje i potrebe naroda kuša učenike pitajući ih gdje će kupiti kruha da bi nahranili toliko mnoštvo. Imamo li mi takvih kušnji? Isus unaprijed vidi ljudske potrebe te im izlazi u susret prije nego zaištu. Učenici posve zbunjeni ljudski realno odgovaraju: ne bi bilo dosta, odnosno ovdje ima dječak s pet kruhova i dvije ribice, a to je malo. Zaista, ljudima je nemoguće, znanosti je nemoguće.

Što čini Isus? Reče: Neka ljudi posjedaju! Potom, posegnuvši u košaricu nepoznata dječaka, uze kruhove i ribice, zahvali nebeskomu Ocu i dade onima koji su posjedali. Činom zahvale Isus nam pokazuje da najprije i uvijek treba zahvaljivati Bogu. Neka posjedaju! Zašto? Zar nisu mogli jesti s nogu, kako se to i danas običava u raznim prigodama? 

Tim činom Isus odašilje poruku. Koju? Oko njega se okupio patnički i sluganski puk koji je posluživao ”finu” gospodu te su često bili gladni kruha i ruha. Zaista, bili su gladni istine i slobode, ljubavi i nježnosti, razumijevanja i poštovanja. Međutim, Isus ih hrani kruhom, ne samo tjelesnim već duhovnim, došli su na njegovu gozbu, o čemu smo čuli i u Drugoj knjizi o Kraljevima. To je euharistija, čin zahvale i zajedničkoga blagovanja. Danas mnoge obitelji nemaju što jesti niti blaguju zajedno, individualističko društvo narušava obiteljsko zajedništvo. Zar je to slučajnost? Kako opstati bez zajedništva?

U Isusovoj smjernici učenicima da posjedaju očituju se označnice euharistije: Isus zahvali i razdjeli kruh onima koji su posjedali. Euharistija je ukorijenjena u naravnu stvarnost kruha, vina i gozbe. U njoj se događa nebeska gozba koja spaja ljude i s Bogom i među sobom, svako ljudsko blagovanje ima euharistijsku označnicu. Euharistija je obiteljsko blagovanje u kojemu je zajedništvo odraz Božje dimenzije, pa nije čudno da se danas promovira inidividualizam.

To što imamo nije naše, to nam je darovano i treba ga sa zahvalnošću dijeliti drugima, kao što se Isus u sakramentima daruje nama. Iz ljubavi za drugoga proizlazi radost života. Stoga će euharistijska pobožnost, unatoč društvenoj sebičnosti i podjelama, djelovati na vjernike da njeguju župno zajedništvo i obiteljsko blagovanje. Zato je nužno, pa makar nedjeljom, okupiti obitelj, ugasiti tv i odložiti mobitel te zajedno obiteljski, bez žurbe, sjesti za stol, zahvaliti Bogu na svim darovima, pomoliti se i sjetiti se drugih, zajedno razgovarati i planirati. 

To mogu samo ponizni i oni koji su uronili u smisao današnjega evanđelja. Zato sv. Pavao reče: Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani. U to su doba osobe na višim položajima, ondašnja gospoda, u svečanim prigodama jeli sjedeći, odnosno ispruženi na ležaljkama te su ih posluživale sluge. Upravo su ljudi, koji su slijedili Isusa, uglavnom bili njihove sluge. A sada Isus njima kaže da posjedaju, tj. Isus i njegovi učenici, suradnici u euharistiji, preuzimaju ulogu slugu i dijeleći kruh žele puk učiniti Božjom gospodom. Zaista, hraniti se Isusovom hranom, njegovim kruhom znači biti gospoda. Tim činom Isus pokazuje svoje božansko poslanje, želi da se ljudi ispruže na rukama Božje milosti i da napokon dožive svoje dostojanstvo. Jer on otvara svoju ruku i siti sve živo, veli psalmist.  Nije došao da mu služe, već da drugima služi. Koliko li je i danas gladnih? A tko će im reći da posjedaju? 

Bitno je uočiti da Isus, dok dijeli kruh, ne pita tko su ni što su, štoviše, ne pita jesu li čisti, jer ih čisti blagovanje kruha i prihvaćanje Isusa. Isus prihvaća ljude koji ga slijede i daje im hranu da ga mogu, ako hoće, trajno slijediti. Potom evanđelist veli da je ostalo dvanaest košarica ulomaka na pretek. Dok nisu bili s Isusom bili su gadni, a sada ima na pretek. Koliko? Dvanaest košarica. Simbolika je jasna, jer broj dvanaest predstavlja dvanaest apostola, a njihovo je poslanje svjedočiti Isusa. Dakle, vjernik je pozvan, ne biti rasipan, nego od svoga dijeliti drugima, još više, vjernik je pozvan posvjedočiti radost vjere, tj. da drugi imaju koristi od naše vjere, da budemo kruh drugima, hrana u ime Boga.

Što, dakle, hoće Isus, a što narod nije shvatio? Isus i danas hoće posegnuti u moju i tvoju košaricu, pa makar i njoj bio samo suhi ječmenov kruh i koja ribica, želi da budemo radosni kao djeca. U našemu srcu traži ono što imamo da bi nahranio nas i sve potrebne, želi potaknuti vjeru. Isus nas želi osloboditi od naše zarobljenosti i sebičnosti, želi da budemo osobe koje drugima dijele iz obilja vjere i ljubavi. Isus nadilazi ovozemaljsku sreću i otvara nam prostor u vječnosti. Međutim, narod nije shvatio da je Isus došao biti sluga i njih, odnosno, nas učiniti svojom gospodom, osloboditi nas unutarnje skučenosti i zanesenosti ovozemaljskim probitcima. Jesmo li mi shvatili Isusovu poruku? 

Narod reče: Ovo je uistinu Prorok! No, Isus nije starozavjetni prorok, on je Spasitelj. Očito narod nije shvatio novost koju Isus donosi, nije shvatio da je on živi i vječni kruh. Narod ga želi zakraljiti, tj. žele ostati zarobljenici kraljevskoga žezla, žele biti dio lobija, elite, korporacija, spektakla, ne mogu izići iz robovskih okova te ne vide da im Isus nudi slobodu. Učiniti Isusa vlastodršcem i zemaljskim kraljem znači izdati ga, znači biti slijep i ostati u tami srca, znači odbaciti Boga. Zato se Isus posve sam povukao u goru, jer nitko, baš nitko, ni neuki ni učeni, nisu shvatili njegovo poslanje. Shvaća li suvremeni čovjek tko je Isus ili traži lažne proroke i čeka kako ugrabiti komad kruha i koju ribicu te robovski, u okovima duha i uma, diviti se grabežljivim i koruptivnim vladarima koji im daju mrvice iz svojih košara? Ako ne shvatimo poruku evanđelja tko će nahraniti toliko mnoštvo gladnih kojih je iz dana u dan sve više?

Gospodine Isuse Kriste, nahrani nas svojom Riječi i svojim kruhom da ne gladujemo nikada i da budemo spremni i slobodni živjeti i djelovati u tvomu duhu. Amen.