Šesnaesta kroz godinu - B

Vidje silan svijet i sažali mu se (Mk 6, 30-34)

Ovih smo dana svjedoci velikoga športskog događaja hrvatskih nogometaša, koji su osvojili drugo mjesto na svjetskomu nogometnom natjecanju u Rusiji. Do tako iznimno dobroga uspjeha, prema svjedočenju izbornika i igrača, došli su iz ljubavi prema svojoj domovini i zbog timskoga, tj. zajedničkog rada. Nogomet nije šport individualnoga, nego zajedničkoga karaktera. Jer da je svatko od igrača želio pokazati samo osobne sposobnosti uspjeh bi izostao.  Upravo o važnosti zajedništva, kao unutarnjoj zakonitosti, koja daje rezultate, svjedoči evanđelje od ove nedjelje. Ipak, u tomu zajedništvu važno je poštovati uloge, tj. nužno je znati koji je smisao igrača, a koji izbornika. 

Isus je poslao u svijet svoje učenike propovijedati i nakon što su se vratili, piše evanđelist Marko: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i načuvali. To je bio timski, zajednički rad Isusovih učenika: poslanje, jasan cilj, snažan motiv. Ali, u središtu je Isus Krist kao izvor poslanja i cilj hoda. Apostoli time pokazuju koliko je u njihovu poslanju važno zajedništvo, međutim jesu li ispravno shvatili zakonitost zajedništva i poslanja? Zato su se okupili oko Isusa da preispitaju svoj rad te su ga izvijestili o svemu što su činili i naučavali, izvijestili su ga o načinu rada, uspjesima i nevoljama, svjesni da ih razumije i da će ih ispravno uputiti, da ne će zakazati. Kakvoga li povjerenja i iskrenosti učenika prema Isusu, kakvoga li oduševljenja i ljubavi njegovim poslanjem, kakve li odgovornosti učenika, slobode srca i radosnoga djelovanja. Upravo je takav model odnosa prema životu i radu potreban suvremenomu čovjeku u sve više egoističnomu društvu. Takav je odnos potreban hrvatskomu društvu. Štoviše, to je taj timski, sinodalni oblik rada, koji na osobit način trebaju provoditi društvene ustanove i Crkva, pastiri i vjernici laici u crkvenomu poslanju i pastoralnomu radu.

No, nakon što ih je Isus saslušao reče im: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Zašto ih Isus šalje na samotno mjesto? Zbog umora ili zbog nečega drugog? Isus je vidio da su umorni, pa ih potiče da se povuku na tiho mjesto, podalje od svih, da se odmore, jer još ih čeka velika dionica poslanja. Međutim, to nije bio jedini razlog. Apostoli su se zanijeli te su činili nešto za što nisu bili ovlašteni. Što? On ih je poslao da naviještaju, a oni su naučavali kao da su u sinagogi, a on nadilazi Stari zavjet. Apostoli još nisu do kraja shvatili novost Novoga saveza s Isusom. Da bi mogli naučavati morali su dobro spoznati Isusovo poslanje, a za to još nisu bili osposobljeni. Bila je opasnost da krivo pouče narod o njegovu poslanju i da narod dovedu u zabludu, tj. da Isusa predstave kao političkoga vođu, a ne u izvornomu smislu Očeva poslanja. 

Uočivši njihovu naivnost Isus kaže da se povuku u osamu, daleko od naroda. Htio ih je nasamo, u osami, poučiti o smislu svoga poslanja, jer još nisu sazreli poučavati. Htio im je pokazati što znači biti pastir u Očevu duhu i zato su trebali još dosta vremena provesti u Isusovoj školi. Dakle, nije dovoljno imati sposobnosti i motivaciju, zanos i želju, nego je važno osluhnuti što Isus hoće, iskusiti školu njegove ljubavi, biti razobrit i mudar, biti vođen Duhom Svetim, inače opasnost je upasti u samovolju i stvoriti zbrku neispravnim naukom. Opasnost je naviještati sebe i svoju pamet, pa, i u dobroj nakani, iznositi zablude o Kristu i Crkvi.

Vidjevši zanos apostola Isus ih je uputio u osamu, zašto? Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo, pa nisu imali gdje ni jesti. Dakle, narod je na njihovo propovijedanje dolazio sa svih strana, njihov im je govor bio izazovan. Međutim, prije nego je poslao učenike dva po dva da naviještaju Isus je doživio neuspjeh u sinagogi, prognali su ga. A nakon njihova navještaja puk za njima hrli, očito je da tada apostoli nisu naučavali kao Isus. Na Isusovu riječ učenici su otplovili lađom na samotno mjesto. Narod je još bio pod dojmom njihova govora, pa su ih mnogi prepoznali, strčali su se iz gradova te su ih pješice pretekli.

Na kraju evanđelist sažima bit i veli: Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. Dakle, iz lađe je izišao samo Isus. Učenici nisu bili u stanju susresti se s narodom u kojemu su izazvali poticaj za Isusom kao političkim vođom. Ostali su u osami, trebali su učiti od Isusa, a Isus vidje silan svijet i sažali mu se. A mi, suvremeni ljudi, znamo li se sažaliti na nevolji drugih? Zašto je Isus ganut? Zato što je vidio narod kao ovce bez pastira. Raspršen i izgubljen, izdan i razočaran. A, kako je danas? Pastiri nisu slijedili Božje zapovijedi, već su mislili na sebe, na svoj uspjeh i korupciju, podvale i zaradu, nisu djelovali zajednički, nego u svomu sebičnom zanosu. A ovce bez pastira brzo se rasprše i opasnost je da ih vukovi ugrabe. Isus se sažalio, dakle, nije tražio svoj komoditet, nego je svojim naukom narodu vraćao nadu u život. Zaista, samo Isus klonulom čovjeku može dati snagu za život, jer on istinski s njim suosjeća, on ulazi u njegovo srce, misli, osjećaje, čežnje, samo on  mu daje odmora. Samo Isus silazi u podzemlje, nad pakao života i smrti i u potpunosti pati za čovjeka te ga od mrtvih vodi u život s nebeskim Ocem.

Slušajući Isusa narod je shvatio riječi iz psalma: Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam. Shvatili su da je Isus dobri Pastir, koji se žrtvuje i daje smisao života, koji ulijeva vjeru, nadu i ljubav, Isusa koji je izvor milosrđa. Eto zašto je i nama potreban odmor. Ljeto je i mnogi idu na godišnje odmore, a odmor je potreban svima. Međutim, vjernik, osluškujući evanđelje, pozvan je uočiti smisao odmora. Odmarati se ne znači ljenčariti i zaboraviti na Boga i čovjeka, za vjernika odmor bez zajedništva s Isusom je ispraznost. Zato vjernik, da se ne bi otuđio i da ne bi upao u ravnodušnost, u apatiju, svoj rad i odmor osmišljava osluškujući Kristovu riječ hraneći se svetim sakramentima. 

Isus i nas danas šalje u ovaj sekularni svijet. Da bismo ujedinili narod oko evanđelja i potakli ga da slijedi Krista, potrebno je da se i mi oduševimo Isusom i da ga u zajedništvu i svetosti izbliza slijedimo. Jer svatko od nas pozvan je biti pastir u Isusovu duhu: roditelji u obitelji, svećenik u župnoj zajednici, poslodavac u svojoj tvrtki, radnik na poslu, igrač na terenu, društveni vođe u svojim službama. Da ne bismo postali neobzirni pastiri koji raspršuju stado, kako reče prorok Izaija, ili kao ovce bez pastira, pozvani smo s Isusom poći u osamu. Amen.