Četrnaesta kroz godinu - B

I čudio se njihovoj nevjeri (Mk 6,1-6)

Jesmo li ikada doživjeli da nas netko osporava i krivo razumje, kakav je to osjećaj? A Crkvu? Iz te perspektive pokušajmo shvatiti današnja čitanja. Bog šalje Ezekiela za proroka narodu, koji se odmetnuo od njega. On ih treba pozvati na obraćenje, a Bog mu ne obećava uspjeh, jer ga šalje narodu tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Narod okorjele savjesti, neposlušan narod. No, zadaća proroka je buditi svijest odgovornosti, jer poslušali ili ne poslušali, treba biti Božji znak među njima. 

Zar tako nije i nama, koliko li pokušaja: osobnih, u braku, na poslu i koliko nam puta dođe da odustanemo i odemo? Bog veli proroku: ne odustaj: budi znak, neka znaju da je prorok među njima. U doba potpunoga pustošenja kršćanskih vrjednota kršćani su pozvani biti Božji znak, po kojemu će ljudi tvrdokorna pogleda i okorjela srca znati da postoje duhovne vrjednote, makar ih ne prihvatili. Ezekiel je bio spreman na osporavanje, ali i na ustrajnost u zvanju. A mi? Zato je Ezekiel slika Isusa iz evanđelja.

Isus je došao u svoj zavičaj i počeo je naučavati. Mnogi su ga slušali. Jedni su se mu se divili, a drugi su se sablažnjavali. Ali, nitko nije ostao ravnodušan. Očekivali bismo da će biti ponosni što je njih i njihovo mjesto proslavio, međutim ne mogu prihvatiti da se po njemu objavljuje slava Božja. Ne prihvaćaju da ih uči Božjemu putu, da moli, da ih kori zbog grijeha. 

Štoviše, osporavaju ga. Kako? Vele da znaju njegovu obitelj, podrijetlo. Drvodjelja, zovu ga po majci. Za njih je obični čovjek. Do jučer je trčkarao po njihovim cestama, igrao se po dvorištu… Oni se osvrću na vanjštinu, a zanemaruju nutrinu i djela. Zar nešto slično i danas mnogi ne dožive upravo u svom okružju? Zato Isus reče da prorok nije dobro došao u svoj zavičaj. Nije mogao učiniti nijedno čudo, jer nisu vjerovali. Isus se čudio njihovoj nevjeri. A Isus traži baš vjeru! Kako do vjere?

Vjera je dar i nikomu ne možemo vjeru iznuditi, zapovjediti. Vjera se iz dana u dan uči. Toga smo svjesni iz našega iskustva. Iz razgovora s drugima, s bližnjima i znamo kako je teško nekoga dovesti do vjere. Smisao vjere nije lako drugima ispripovjediti. Pa kada prenosimo vjeru svojoj obitelji nastaju osporavanja. Tada doživljujemo isto što i Isus u Nazaretu. Zato je važno iz dana u dan stjecati vjeru u Boga, jer vjera nas vodi pravom cilju, tek po njoj spoznajemo smisao života. Važno je da kršćani razmjenjuju iskustvo vjere u uskrsloga Krista.

Nazarećani nisu bili spremni nadići svoj ponos i otvoriti se Božjoj novosti. Zar se to ne događa suvremenomu čovjeku? Zatvoren u svoje okvire, uvjeren u svoje razloge ne otvara se novosti, vjeri, a poglavito ako dolazi odakle to ne očekujemo. Onda, kada nema opravdanja za svoju lijenost ili praznovjerje kažemo: što ćeš mi ti govoriti, kao da te ne znam?! U tomu okružju i pod tim pritiscima opasnost je povući se. Ezekiel se nije povukao. Isus se nije povukao. Ustrajati u vjeri, pa makar i trpjeli, bitno je, jer osobe se pokraj nas zaista mogu promijeniti, činiti dobra djela, a mi to ne primjećujemo. Tako često počinju i završavaju događaji, nečujno, nismo spremni izići iz svojih okvira i otvoriti se novosti koja bi mogla promijeniti naš život.

To se dogodilo Isusu, nije dobro došao u svoj zavičaj, jer Nazarećani su tvrdili da se drže pravila, ali. Možemo i mi reći da se držimo pravila (misa, vjeronauk). Možemo time biti zadovoljni. No, tamo gdje je sigurnost ponuđena samom pripadnošću može se sakriti umišljenost, opasnost da znamo svu istinu. Opasnost je, kako reče sv. Pavao, uzoholiti se. Tako su mislili Nazarećani pa su odbili Isusa. Tvrdili su da vjeruju, ali ga nisu prepoznali. U njima nije bilo slobodne otvorenosti Bogu, bili su okorjela srca, i zato nisu susreli Isusa na ispravan način. Danas mnogi tvrde da vjeruju, a manjka zdrava duhovnost, molitva, svjedočenje i dobra djela?

Treba se osloboditi nakupljenih napetosti i pokušati gledati stvarnost očima vjere, otpustiti kočnicu oholosti, pa ćemo kao sv. Pavao čuti Gospodina koji nam poručuje: Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. Upravo to Nazarećani nisu znali učiniti. Opasnost je da se to i nama dogodi, pa da ne bismo bili okorjela srca valja se upustiti u hod za Isusom te se uvjeriti da je sve moguće onomu koji vjeruje, premda nam to sve izgleda čudno, tako teško. Nužno je otkriti da je Isus izvor slobode, a ne naša uobraženost i preuzetna sigurnost, potrebno je sve staviti u njegove ruke.

Osjećamo kako smo slabi, sumnjičavi, neodlučni, kako i nehotice odbijamo Isusa. Upravo ta slabost naša je šansa. Zašto? Sv. Pavao reče: Kada sam slab, onda sam jak. Sv. Pavao je taknuo dno, priznaje unutarnje slabosti i stavlja se, kao i Ezekiel, pred Gospodina čija se snaga očituje u slabosti. Sv. Pavao je u krhkosti života otkrio promjenu i milost Božju, nije odbio Isusa, nego je molio da se u njemu nastani snaga Kristova. A mi, da ne bismo ostali tvrdokorna pogleda, da se ne bismo uzoholili i druge osporavali i da se Isus ne bi čudio našoj nevjeri, recimo: Isuse dođi u moj zavičaj i stavi svoje svete ruke na mene, dođi u moje srce, moju obitelj, na moj posao, u moju domovinu, stavi ruke, odagnaj zlo, naučavaj i učvrsti me u vjeri i pomozi mi da budem znak tvoje dobrote. Amen.