Jedanaesta kroz godinu - B

Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju (Mk 4, 26-34)

Današnji je svijet u mnogočemu dosegnuo visoki stupanj napretka. Međutim, taj ga isti napredak u mnogočemu osiromašuje. Zašto? Čovjek se često usmjeruje samo na znanstvena i tehnička dostignuća i budući napredak, a odriče se i zaboravlja na tradiciju iz koje baštini duhovnu stvarnost. U svijetu napretka želi se prekinuti odnos s kršćanskom tradicijom. Ali, nije dovoljno usmjeriti se samo na napredak a zaboraviti temelje, jer tako se upada u puki materijalizam, ide se u budućnost bez korijena, bez vjere. Postoji duhovna stvarnost, vrijednosni sustav koji se ne može obuhvatiti eksperimentima. Kao da nedostaje hrabrosti otvoriti se Božjoj volji i pouzdanja u Božju ljubav. Čovjek misli da mora i može sve sam, da sve mora vidjeti, isprobati i tako steći sigurnost, a sv. Pavao reče: Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.Kada bismo sve mogli vidjeti i shvatiti, onda nam ne bi trebala vjera, upravo vjera ide iznad razumskoga dostignuća.

Razne su okolnosti koje sputavaju naše povjerenje i pouzdanje te nas uvlače u razočaranje i pesimizam: bolna su iskustva i neprijateljski odnosi koji slabe našu živost. Stoga je bitno obnoviti hrabrost, jer Gospodin je Bog jači od svih drugih moćnika i mi ga vjernici osjećamo nazočnim u sebi kao čudesnu snagu, koja se samo vjerom može dokučiti.

Prorok Ezekiel govori o velikoj kušnji Izraelskoga naroda koja mu je ugrožavalo nadu. Govori o cedrovoj grančici koju će Gospodin posaditi te će postati predivan cedar, razgranati se i donijeti obilat plod. Čudesno!, grančicu, koju obično ni ne vidimo Gospodin će pretvoriti u veliki cedar. Zar se i mi ponekad ne osjetimo poput male nevažne grančice, možda suha i odbačena: ne mogu biti dobar roditelj, dobar učenik, vjernik, radnik, ne mogu ništa promijeniti niti se mogu popraviti, itd.? A gdje je povjerenje u Gospodina? S druge strane zar ne vidimo da mnogi cedrovi u društvu, ako su sebični i bahati, padaju i suše se jer su oholi? Oholost zabetonira odnos s drugima i s Bogom.

Prorok Ezekiel prikazuje koncept koji se često očituje u Svetomu pismu: Bog umanjuje ohole a uzvisuje ponizne. Bog okreće situaciju. Tko se pouzdaje u njega jamči mu da će podnijeti sve izazove, neprijateljstva, poteškoće, patnje. Treba biti ponizan i pouzdati se u Božju riječ. Snaga vjernika je u poniznosti pred Gospodinom. Tko se pouzdaje samo u svoje snage i sposobnosti taj kad-tad doživi pad, postane suha grančica.

U evanđelju Isus govori o kraljevstvu Božjemu i sjemenu posijanu u zemlju. Sjeme po sebi izgleda nevažno, kao kamenčić, međutim ono u sebi ima životnu odrednicu i bačeno u zemlju ima snagu života. Isus uspoređuje kraljevstvo Božje sa sjemenom. Čovjek spavao ili bdio, noću ili danju, sjeme klija. Isto tako riječ Božja ima snagu: sposobna je pobijediti neprijateljstva. Zato je bitno pouzdati se u Božju riječ. Nekada se osjećamo kao to malo nebitno sjeme, kao gorušica, ali kada naraste donosi obilat rod. 

Vjernik je pozvan biti u ovomu svijetu nevjere znak Božje gorušice, koja širi korijenje i grane te donosi plod, druge veseli i postaje gnijezdo ljubavi. Gospodin je posijao sjeme svoje Riječi na našu zemlju, u našu ljudsku stvarnost. Ta Riječ zasigurno donosi učinak makar joj se mnogi opirali, nijekali je. Gorušičino se zrno čudesno probija između korova i drače. Ponekada vidimo kako neka travčica probija kroz kamen, kroz beton ili asfalt. Kako? To je snaga života, snaga vjere u život u hodu s Bogom.

I Crkva je počela svoj rast kao zrno gorušičino. Nakon Kristove smrti izgledalo je da će sve propasti, ali je rasla jer je vjerovala u riječ Kristovu. Zar i mi osobno nemamo takvih iskustava? Možda smo, kao pojedinci ili  kao narod, sumnjali ili bili prezirani, zavedeni ili napadani, možda nas kleveću i osporavaju, ali Božjom snagom nadilazimo sve navale zla i grijeha. U tomu smislu bismo najradije zavapili sa sv. Pavlom: Puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina.

Upravo je pouzdanjeključ rješenja, jer kako drukčije razumjeti taj rast od grančice do cedra, gorušičina sjemena do stabla? Sijač sjemena ne pouzdaje se samo u svoju strategiju, nego i u snagu koju zrno u sebi ima, a koju mu je Bog dao, dao mu je snagu svoga Duha, inače bi sve strategije bile uzaludne. Sjeme ne zavisi samo o budućemu napretku, nego i o nevidljivoj snazi koju u sebi baštini, a ta mu je snaga darovana od Stvoritelja. Time se ne dovodi u pitanje rad, nego se ističe suradnja  s Bogom i zemljom.

Ljudska je poteškoća što mili da stoji i pada samo sa svojim strategijama, znanstvenim i tehničkim napretkom i dostignućima, zanemarujući čudesnu Božju snagu s kojom u pouzdanju treba surađivati. No, ako čovjek gubi vjeru i pouzdaje se samo u svoju pravdu, ne treba se čuditi što se i najsavršenije strategije pretvaraju u suhu grančicu. Iz toga proizlazi sva tragedija ovoga naraštaja. Čovjek kao da se ne zna otvoriti Božjemu zahvatu i milosrđu, kojega vidimo na svakomu koraku u prirodi, u sebi i oko sebe.

Pozvani smo, u svijetu malaksale vjere, pouzdati se u onoga koji daje snagu sjemenu i zemlji, čovjeku i svijetu. Da bismo od grančice postali gorostasni cedrovi i od malog sjemena velike gorušice molimo se i vjerujmo Ocu nebeskom koji vidi svu skrovitost i daje rasti. Amen.