Deseta kroz godinu - B
Adame, gdje si? (Mk 3, 20-35)
Vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno: te riječi sv. Pavla pomažu nam razumjeti današnja čitanja. Time želi reći da se tjelesno i zemaljsko raspada te čovjekov boravak na zemlji nije vječan, samo je duhovno i nevidljivo vječno, a to je svojstveno Bogu. Čovjekov boravak u svijetu je prolazan, kao i sve vidljive stvari. Poteškoća nastaje ako čovjek izokrene taj odnos i umisli da je vidljivo vječno a nevidljivo privremeno. I tako je sa svim vrjednotama. Važan je stav. Stoga, mudar čovjek nadilazi prolaznost i traži kućukoja ostaje zauvijek.
Isus je svojedobno izišao iz svoje nazaretske kuće, da bi naviještao i tražio Očevu kuću. Međutim, kada su pismoznanci čuli što on naučava pohitali su iz Jeruzalema na sjever suprotstaviti mu se. No, nisu mu se suprotstavili samo oni, nego i njegovi bližnji. Naime, kada je Isus ušao u kuću mnoštvo se skupilo oko njega da nije imao kada ni jesti.
Kada su to čuli njegovi ukućani, oni iznutra, došli su ga obuzdati, jer je po njihovu sudu bio izvan sebe. Zapravo, bio je izvan njih, izvan uskog obiteljskog kruga jer su ga htjeli sebično držati samo za sebe, posesivnost, jer nisu shvatili ono nevidljivo. Za one koji ne prihvaćaju Krista, on je izvan sebe – čudak, lud – što mu to treba, reklo bi se. Zar se to ne događa i nama – pa to nam je radost, ako nas radi Krista drže čudnima. Jer izvan sebeje onaj tko nije s Kristom, tj. tko se drži privremenih stvari i, kao Adam, traži zemaljski raj.
Dok je Isus hrabrio mnoštvo oko sebe, netko je povikao: Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te. On odgovori: Tko je majka moja i braća moja? Okruži ih pogledom i reče: Evo majke moje, braće moje. Tko god vrši volju Božju on mi je i brat i sestra i majka. Isus nadilazi krvno srodstvo, tjelesnost i daje prednost duhovnomu, nevidljivom, vječnom – nebeskom Ocu. Zato je bitno učvrstiti svoj odnos s Isusom!
Nakon podloga napada iznutra, slijedio je surovi napad izvana, od pismoznanaca. Izokrenuli su ono što su vidjeli i govoraše: Beelzebula ima… Na taj besmislen prigovor Isus tvrdi: Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Uočavamo da je Sotona djelitelj, stvara nered. Zar nema onih i u naše doba koji žele zavaditi, podijeliti ljude, obitelji, cijeli narod, pa sotonski vladati. Može li opstati osoba koja je u sebi podijeljena, obitelj koja je razdjeljaka, društvo? Zar i danas belzebuli sve neizokreću, zaista, kada sotona osjeti kraj, najviše se uznemiri.
Uočavamo da su pismoznanci na strani djelitelja i da su duboko zagazili u privremeno, prolazno. Stoga Isus odbacuje sve njihove tvrdnje i usmjeruje ih na središnju temu, na Duha Svetoga. Njega se ne vidi, ne čuje mu se glas, nema tjelesni oblik ali ga se ne može nijekati. Isus im izričito kaže da će se oprostiti svi grijesi ali grijeh protiv Duha Svetoga ne će. To znači, onaj tko se ne pokaje a ustraje u privremenomu, tj. tko niječe vječno, Božju volju, njegove vrjednote, ne želi se Bogu pokoriti, ne želi da mu Bog oprosti.
I sada nam se nameće pitanje, koje? Ono koje smo čuli u prvomu čitanju: Adame, gdje si? Nakon grijeha Adam se povukao u sebe, odnosno Adam je izvan sebe, tj. nije s Bogom, zanimalo ga je ono privremeno pa je izgubio vječno. Što čini? Opravdava se, svatko mu je kriv: žena, zmija, a samo nije on. Tako je i s našim grijesima: opravdavamo se i tražimo krivce izvan sebe a ne u sebi, umjesto da priznamo grijeh, jer ako ga ne priznamo, urušavamo se. A Isus je toj zmiji zgazio glavu, i zato mu pismoznanci prigovaraju da ima Beelzebula, jer su oni na tragu te zmije, podjele i odbacivanja Božje istine. Etko kako se Beelzebula može slomiti.
Što nam je činiti? Umjesto imena Adame, gdje si?, stavimo svoje ime, jer Isus i njegov Otac izlaze iz svoje kuće da bi nas potražili i pitaju: Čovječe, gdje si?, vjerniče, gdje si? Crkvo, gdje si? Hrvatski narode, gdje? Što ćemo odgovoriti? Znamo li gdje smo? Jesmo li se kao Adam povukli iz straha, jesmo li kao Isusovi ukućani posesivni – izvan sebe, jesmo li kao pismoznanci nevjerni, jesmo li se, kako nas opominje sv. Pavao, zagnjurili u zemaljske i prolazne stvari i stavove zaboravili na vrjednote i na vječnost? No, Isus me traži u mojoj izgubljenosti. Dopuštam li da me pronađe Otac nebeski i da me vrati u raj svoga očinskog zagrljaja? Imam li snage priznati svoju izgubljenost te iz dna duše kriknuti: Evo me, oprosti mi i pomozi mi Isuse?!
Ovo je trenutak da se uz sve svoje slabosti svrstamo uz onu malu skupinu koja se nagurivala oko Isusa u njegovoj kući. Uostalom došli smo u Isusovu kuću. I znajmo, kako reče sv. Augustin, da je na putu prema Isusu bolje šepati nego izvan Isusa trčati, jer što brže trčimo više se udaljujemo od Boga, a onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti. Zato nemojmo malaksati, već ustrajmo s Isusom, jer tko vrši volju Božju taj mu je brat i sestra i majka. Zamolimo Duha Svetoga da nas vodi u Istini. Amen.
