Velika subota - B
Pitamo se: Gdje je Isus bio na Veliku subotu, što je radio? Prisjetimo se da psalmist reče: Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam … Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni (Ps 23,1.4). Pravi pastir daje mir i jamči sigurnost, poznaje i put koji vodi kroz dolinu smrti. Taj dobri pastir, koji je s čovjekom i na putu koji mora sâm prijeći, jest Isus Krist, koji je na Veliku subotu bio u dolini smrti.
Isus je prošao kroz grozotu doline smrti, on je okusio smrt za sve (Heb 2,9), iskusio je turobnost grobne tame, upoznao je stanje smrti i odijeljenosti duše od tijela. Prešao je prag smrti, koji dijeli dvije stvarnosti, zemaljsku i nebesku, pa razorivši smrt kao najokrutnijega neprijatelja iskusio je napuštenost od Oca. Na križu je preuzeo na se svu muku svih ljudi ovoga svijeta koji trpe zbog Božje skrivenosti. Primio je, ne samo konačnu smrt, nego i smrt koju ljudi svakodnevno proživljavaju u udarima zla, u patnji, nasilju, nepravdi, smrti svoga bližnjega, smrt ljubavi, odnosâ, štoviše uzima grijeh svijeta (Iv 1,29). Na Veliku subotu prošavši kroz pakao podzemlja biva blizu onima koji su bačeni u njega te za njih pretvara tamu u svjetlost.
Evanđelisti izvješćuju da je Isus nakon smrti na križu ukopan u novi grob isklesan u stijeni. Josip iz Arimateje, ugledni vijećnik, zamolio je Pilata Isusovo tijelo te ga je položio u grob, a u Isusovu ukopu sudjelovao je i Nikodem. Moćnici su napokon odahnuli, jer Isus mrtav leži u špilji stijene, ne će im više smetati. 'Bog je mrtav', rekli bi nihilisti. No, ne znaju da je smrt prijelaz i da je samo položen u grob do nedjeljnoga praskozorja, jer Otac nije dopustio da bude ostavljen u Podzemlju niti da mu tijelo truleži ugleda.
Crkva naučava da je stanje mrtvoga Krista otajstvo groba i silaska nad pakao. To je otajstvo Velike Subote, kad Krist položen u grobu očituje veliki subotnji počinak Božji nakon što je dovršeno spasenje ljudî i time uspostavljen mir u cijelomu svemiru. Pisac Drevne homilije, iz koje se čita na Veliku i svetu subotu, na pitanje što se danas događa, odgovara: Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio umrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.
Velika je subota poveznica između smrti na križu i uskrsnuća, ona je dan Kristove smrti i boravka u grobu te govori o iskustvu našega vremena. Zato se upitajmo kako živimo našu Veliku subotu, kamo idemo? Na Veliku subotu Isusa skriva tama groba, više ne ustaje, ne govori i kao da ga čovjek nastoji jednostavno zaobići. Ta poruka predočuje sadržaj Velike subote, koji ispovijedamo u Vjerovanju: sašao nad pakao. Nakon smrti na križu Isus je, kao Pastir ovaca, bio u boravištu mrtvih, gdje je upoznao smrt te je među mrtvima boravio svojom dušom. No, nije sišao kao prosjak, nego kao Spasitelj, kao Ljubav, koji je, svrgnuvši vlast smrti, zatvorenima u podzemlju navijestio Radosnu vijest, jer su bili lišeni gledanja Boga. U tamnici podzemlja bili su svi mrtvi, dobri i zli, a Isus je, sišavši nad pakao, oslobodio svete i pravedne duše otvorivši im nebeska vrata. Silazak u ponor, u dubinu smrti bila je posljednja etapa Isusova mesijanskog poslanja.
Isusovi protivnici, društveni farizeji, koje Isus naziva obijeljenim grobovima žive 'kao da Boga nema', kao da je zauvijek pokopan i mrtav. Suvremeni prosvjetitelji, relativisti i sekularisti, zbog unutarnje praznine i grobne tame izruguju evanđeoske krjeposti, desakraliziraju život i propagiraju stanje groba: ništavilo, tamu, beznađe, ideologiju roda, apsolutnu slobodu i moć čovjeka, izobličuju svijest i savjest, izruguju narav i vrjednote, niječu dušu i nadgrobni život i tako šire zadah groba. Kako se u grobu raspada tijelo, tako se raspada život bez Boga.
Na Veliku subotu kao da se Bog udaljio, pa religiozni ljudi, dok bjesni oluja života ne mogu probuditi Boga koji za njih ne mari te im je umrla svaka nada kao učenicima na putu u Emaus. No, neki i danas misle da je Bog u grobu, štoviše pokopali su ga u grobu svoga srca uzdajući se u snagu autonomne moći. Nisu shvatili da Isus, pšenično zrno, mora umrijeti. Silazeći nad pakao Isus se približio čovjeku, koji proživljava svoju dolinu smrti u ovomu svijetu. U odsutnosti Boga iz čovjekova života očituje se užas smrti i pakla, očituje se Božja skrivenost, ali i snaga vjere, svjetlo nade i ljubavi.
Osoba koja vjeruje i nada se da Isus s njom prolazi kroz grozotu smrti, suočavanje s patnjom i smrću lakše podnosi. Eto zašto Crkva u vjerovanju moli: da je treći dan sašao nad pakao, sašao je, kako reče Joseph Ratzinger, ne u neki kozmički prostor, nego u dubinu ljudske egzistencije koja seže do doline smrti, vlasti samoće. Isus ulazi u slobodu onih koji griješe, ali je nadvisuje slobodom svoje ljubavi koja svojevoljno silazi u bezdan da svojim trpljenjem preobrazi tamu ljudskoga srca.
Čovjekova se nada rađa u vapaju i molitvi koju polaže u Kristove ruke, jer u nadi smo spašeni (Rim 8,24). To znači da Isus Krist, kao Dobri pastir, s vjernikom prolazi kroz dolinu smrti i s njim prelazi u život. Tada čovjek nije sam, jer uskrsli Isus Krist u smrti prelazi preko praga čovjekove samoće. U tomu je snaga vjere u Kristovo Uskrsnuće. Amen.
