Veliki četvrtak - B

Do kraja ih je ljubio (Iv 13, 1-15)

Na Veliki četvrtak, na misi Večere Gospodnje, u knjizi Izlaska čut ćemo riječi koje je Bog uputio Izraelcima. Na kraju reče: Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena. Što su to Izraelci trebali trajno slaviti? Na dan Pashe trebali su slaviti prijelaz iz egipatskoga ropstva na slobodu. Tim su slavljem obnavljali početak svoje povijesti te su je vjerom nastavljali živjeti. Trebali su poučavati mlađe naraštaje da je Gospodin s njima.

Kako mi slavimo svoje obljetnice: kršćanske, narodne, obiteljske, osobne? Je li naš spomen izblijedio? No, na Veliki četvrtak dogodila se prekretnica. Koja? Blagovanje kruha i vina više nisu znakovi izbavljenja iz egipatskoga sužanjstva, nego postaju trajni znakovi Kristove smrti i uskrsnuća kojima se vjernici trebaju krijepiti da bi ostali trajno sjedinjeni s njime.

Te je večeri Isus ustanovio sakrament presvete euharistije, sakrament svoga Tijela i svoje Krvi, koja postaje vrhunac kršćanskoga života iz kojega crpimo snagu za život. Isus na početku svoje posljednje večere reče učenicima: Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.

Te je posljednje večeri čeznuo biti sa svojima jučer i danas. To je posljednji dan njegova zemaljskoga života i posljednji je put s onima koje je pozvao da idu s njim: jer ih je izabrao, onda se za njih i brine. A mi? Želimo li mi biti blizu njega i ponuditi mu sebe? Isus je te večeri pokazao bît svoga poslanja: ljubav!

S jedne strane čuli smo da Ivan opisuje u evanđelju dramatične okolnosti u kojima Isus blaguje posljednju večeru: okupio je učenike a đavao je u Judino srce ubacio da ga izda, vlasti su mu već pripremile scenarij hapšenja, on to sve zna, i što čini? Ne povlači se, učenicima pere noge dajući im primjer kako živjeti. A Petar se opire i potvrđuje da uopće ne razumje Isusa.

S druge strane, nakon što im je oprao noge, izvještava nas sv. Pavao u poslanici Korinćanima kako je Isus ustanovio sv. misu: Ovo je moje tijelo! Ovo je krv moja! Te iste riječi ustanove čut ćemo na svetoj misi, na oltaru, jer i nas Gospodin poziva slaviti otajstva njegova Tijela i Krvi. Ali, prije izgovaranja riječi ustanove čut ćemo molitvu Crkve:

Dan prije nego će podnijeti muku za spasenje naše i sviju ljudi,

to jest danas,

on uze kruh u svoje svete i časne ruke,

podiže oči prema nebu k tebi Bogu,

svome svemogućemu Ocu,

riječima blagoslova dade tebi hvalu,

razlomi kruh i dade svojim učenicima govoreći:

Što poručuje ta molitva? Njom se Crkva sjedinjuje s događajem u dvorani Posljednje večere, jer tada Isus: riječima blagoslova dade tebi hvalu. Najprije zahvaljuje Bogu predavši kruh u njegove ruke i ta mu se zahvala vraća kao blagoslov.

U toj molitvi Crkva gleda u Kristove ruke. S velikom pozornošću proučava što sve Isus čini dok moli u tomu svetom času, želi uroniti u njegov Božanski lik i osjećaje. Zapaža da Isus: uze kruh u svoje svete i časne ruke. I mi se zagledajmo u ruke s kojima je ozdravljao ljude, s kojima je blagoslivljao potrebne, ruke koje je polagao na ljude, koje su bile probodene čavlima i koje će zauvijek nositi stigme kao znak njegove ljubavi spremne umrijeti za ljude. Sada je nama povjerio to što je on učinio: uzeti u ruke kruh da bi po rukama bio pretvoren u njegovo sveto Tijelo i njime se hraniti.

Stoga molimo da naše ruke postanu ruke blagoslova, da uprisutnjuju njegovu dobrotu, da budu i svete i časne. I mi večeras poput Krista pred Oca prinesimo rad ruku svojih da nam se vrati kao blagoslov. U tomu smislu u toj molitvi vidimo duhovnu i društvenu dimenziju euharistije: tj. važno je da svojim rukama s mirom i pošteno zarađujemo svoj kruh i da drugima pružamo mir, bitno je da, kao Krist, u svoje ruke uzmemo kruh-život da ga odgovorno po Božju živimo.

U drugomu dijelu molitve Crkva utvrđuje da Isus: podiže oči prema nebu k tebi Bogu, svome svemogućemu Ocu. Isus nas poučava da podignemo oči i prije svega srce, da uzdignemo pogled, da ga odlijepimo od zamamnosti svijeta i da ga u molitvama, zajedno s plodom rada ruku čovječjih uzdignemo Bogu. Molimo Gospodina da očuva naše poglede da ne bi po njima u nas ušle ispraznosti, ništavosti, ideologije, privid, koji nas mogu nagrditi. Molimo da po očima u nas ne uđe zlo, kao što je ušlo u Judu, i da ne bi onečistilo našu dušu. Pozvani smo moliti iznad svega za oči koje vide sve ono što je istinito, svjetlo i dobro da bismo postali sposobni vidjeti Božju nazočnost u svijetu. Molimo da gledamo svijet s očima ljubavi, s očima Isusa Krista prepoznajući bližnje koji nas trebaju, koji očekuju našu lijepu riječ i djelo.

Što još molitva veli?: razlomi kruh i dade svojim učenicima! Razlomiti kruh bio je čin oca obitelji, koji se brine za svoju obitelj i daje im ono što im je potrebno za život. To je bio i čin obiteljske gostoljubivosti za potrebne. Ovdje dati znači biti zajedno s potrebnima, znači zajedništvo. Isus po razlomljenomu kruhu daje sama sebe nama za hranu. Hrana za kojom čovjek najviše čezne jest zajedništvo s Bogom. Isus je čeznuo biti s učenicima, čezne biti i s nama. Isus nakon blagoslova pretvara kruh i vino i od tada daje sebe za hranu. Tom pretvorbom kruha i vina Krist želi biti pretvorba svijeta, tj. da se svijet po njemu mijenja. Želi da ovaj svijet postane svijet uskrsnuća. Zato čezne i danas biti s učenicima, koji će se žrtvovati i davati kao Kristov kruh.

Novi čovjek i novi svijet imaju svoj izvor u posvećenomu kruhu. Ta se novost očituje u sv. misi a svodi se na riječ i čin ljubavi. Isus sebe dijeli, daje drugima kao živi kruh. U tomu kruhu prepoznajemo pšenično zrno koje umire i donosi plod. Vidimo da misa ne može biti samo neki izvanjski čin, nego postaje bogoštovlje ako se pretvara u ljubav. Primjer ljubavi pokazuje činom pranja nogu učenicima: služiti u poniznosti.

Taj smo čin pozvani prenositi i svetkovati s koljena na koljeno. Neka nam Kristova večera bude zalog budećega života. Amen.