Peta korizmena - B

Ako pšenično zrno pavši na zemlju ... (Iv 12, 20-33)

Bog želi urediti svijet po svomu naumu. Koji je njegov naum? Njegov naum je naum ljubavi, očituje se u muci i smrću na križu, o čemu govore čitanja ove pete korizmene nedjelje. Kao da su, na neki način, preduhitrila zbivanja Velikoga tjedna, pa nije ni čudno da je neki zovu nedjelja muke.

Kao što se mi danas pripremamo za blagdan Uskrsa tako su se Židovi pripremali za blagdan svoje Pashe. No, današnje evanđelje zorno prikazuje jedan sasvim neobičan događaj. Među vjernicima su se našla dvojica Grka, koji su tražili Boga. I oni su mu se došli pokloniti, mada nisu poznavali ni njega ni običaje ni molitve, zaista ništa. Čuli su za Isusa te stidljivo rekoše Filipu da bi željeli vidjeti Isusa. Oni nisu išli izravno Isusu, nego preko Filipa, a ni on se nije usudio, nego je rekao Andriji, pa su zajedno pošli Isusu i priopćili mu želju Grka. I Filip i Andrija bili su podrijetlom Grci. Radi se o simbolici da nevjernici dolaze do Isusa, ne izravno, nego preko svjedočenja Isusovih učenika. Htjeli su vidjeti Isusa. Ono vidjeti ovdje znači upoznati ga, slijediti Isusa, biti s njim u društvu. Upravo se u tomu nalazi ozbiljnost i temeljna točka njihove želje pitanja. No, postoji i mogućnost vjerovati a ne vidjeti, vidjeti a ne vjerovati. Mnogi su ga vidjeli, ali nisu povjerovali. Vidjeti znači služiti mu.

Zar i u današnjemu svijetu ne postoje oni koji bi željeli vidjeti Isusa, međutim, hoće li ga vidjeti u mnogomu zavisi i o današnjim Isusovim učenicima. Možda i mi imamo svakodnevno prigodu pokazati Isusa nekomu kao što su to učinili Filip i Andrija. U najmanju ruku u našim obiteljima, na radnim mjestima, u školi, na facebooku, samo je pitanje jesmo li hrabri poput apostola ili smo suzdržan, ravnodušni te se povlačimo. Poslani smo, na temelju krštenja, u ovo, rekao bih, gotovo pogansko doba, naviještati tako da i drugi povjeruju na temelju našega života. No, što je Isus odgovorio Filipu i Andriji?

Isusov je odgovor zbunjujući. Možda bi smo mislili da će Isus reći, dovedite ih, što prije, hvala Bogu da su povjerovali. Isus kao da im nije dao na važnosti. Čudno, zar ne? Kako bismo mi reagirali da nas ne doživi netko komu se obraćamo? Umjesto da im odgovori on započinje svečani monolog: Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Majci je rekao u Kani, ženo nije došao moj čas. A sada je došao njegov čas. Koji čas? To je čas što mu ga je naložio Otac nebeski, kojemu se u potpunoj poslušnosti predaje i u taj čas Sin Čovječji biva proslavljen. To je čas kada se obraćaju pogani i kada on pobjeđuje zlo, kneza ovoga svijeta, sotonu. Kako? S ljubavlju po smrti na križu. Nevjerojatno, ali istinito. Ta smrt pokazuje povezanost Sina i Oca. Zar i mi ne poželimo takvu obiteljsku, prijateljsku ili narodnu povezanost? Što još Isus čini u tomu času?: nudi se Ocu za nas ljude bez zadrške. To je ta potpuna ljubav prema Ocu i ljudima. Taj čas je čas ljubavi.

Dok se moli Ocu da ga izbavi od toga teškog časa, predaje mu se u nakani da se Otac proslavi. I u tomu času glas s neba veli: Proslavljen si. A evanđelje veli, da mnoštvo govoraše: Zagrmjelo je. Gdje smo mi, jesmo li među onima koji vele da je zagrmjelo ili smo među učenicima koji žele vidjeti Isusa? No, bitno je životom proslaviti Oca!

Međutim, službeni Izrael nije priznao Isusa, odbio ga je, ali On želi otkupiti i okupiti oko sebe sve ljude, a ne samo Židove. Sada je došao trenutak pogana i ta skupina, koja je došla u Jeruzalem, bit će temelj buduće Crkve među poganima. Htjeli su vidjeti Isusa, biti njegovi učenici, i vidjet će ga sada u svoj njegovoj slavi. Došao je čas, Isus je proslavljen, i to je njegov odgovor. Osvojio je pogani u ljubavi.

Ali, Isusova slava nije slava svijeta, lepršava, interesna, isprazna, bez pokrića. Kako do slave? On govori o smrti kao uvjetu da bi se zadobio život i slava vječna: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod. Obično od smrti imamo strah, a Isus govori da se po smrti dolazi do vječnosti. Kao primjer iznosi pšenično zrno. To je zrno sam Isus, koji po smrti i uskrsnuću spašava ljude i donosi rod, to je smisao euharistije.

Pšenično zrno su i kršćani. Vjernik je pozvan suočiti se s tim mračnim prijelazom, mora ući u dolinu smrt, u tamni tunel na čijem izlazu sja svjetlo, prijeći prag smrti, ako misli dobiti život. Ne može se izbjeći ta stvarnost, koja u čovjeku izaziva jezu, strah, užas samoće i odsutnosti Drugoga-drugoga. U tomu najokrutnijem trenutku s nama kroz oštricu smrti prolazi Isus. U ovomu svijetu to je izvor vjere i nade, nisam sam, sa mnom je moj Isus. Zaista, donijeti obilat rod može samo onaj tko se odriče sebe i slave ovoga svijeta, tko mrzi svoj život da bi ga sačuvao za vječni. Ovdje mrziti život znači, umrijeti svojim grijesima, oholosti, sebičnosti, jer zadobiti život ne može se bez ljubavi, sebedarja, otvorenosti, služenju i ljubavi drugomu. Rekoh da je Božji naum, naum ljubavi. Ljubavi? Kakve ljubavi?

'Ljubav je zahtjev koji nas ne ostavlja ravnodušnim. U ljubavi ja ne mogu ostat ja, nego se neprestano moram gubiti, umirati kao pšenično zrno, kao Krist na križu, dopuštati da me drugi oblikuje i da mi zadaje rane. U izdržljivosti rana nalazi se veličina, ljekovita moć ljubavi, koja nam pomaže da pokažemo sve svoje ljudske i kršćanske mogućnosti. Zar to nije život?

U tomu vidu ne smijemo ljubav shvaćati, kao što nam je nudi ovaj svijet, kao nešto romantično, kao sapunicu, kao raj na zemlji, kao nešto što se nudi ljudima, gdje će uvijek sve biti ležerno. Ljubav je križ, žrtva! Samo ako smo je spremni podnijeti kao muku i neprestano se iznova uživljavati u drugu osobu, samo ćemo tada sazreti. Ako ovo želimo izbjeći, onda ostajemo bez ljubavi, a bez ljubavi se ne može živjeti.' Dvojica su Grka iskoristili svoj čas, upoznali i slijedili tu Ljubav. A ja?

Krist je, reče poslanica Hebrejima, sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve Ocu… I mi, da bismo uređivali svijet i život po Božjemu naumu, skrušimo se i zavapimo, kao psalmist: Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svomu. Dao Bog da poput učenika, koji su htjeli vidjeti Isusa - pšenično zrno, s njim stvaramo savez ljubavi i da svoj križ nosimo do kraja. Amen.