Četvrta korizmena - B
Reče Isus Nikodemu ... (Iv 3, 14-21)
Jedna od pojava suvremenoga doba je strah i nesigurnost. Ljudi se boje da im npr. netko ne bi pokrao kuću, probio šifru računala ili mobitela, pa ugrađuju posebne ključeve i lozinke misleći da su posve sigurni. Nekada tolikoga kodiranja nije bilo u toj mjeri, ali je bilo povjerenja koje je jamčilo sigurnost.
No, je li život u takvomu obliku održiv i kako ga osigurati i zaštiti? Neki su ustanovili određena osiguravajuća društva, koja imaju svoj svrhu, međutim, čovjek nije pronašao način kako osigurati nesigurnost koja dolazi iz njega, od samoga čovjeka i koja dovodi u pitanje ne samo život na zemlji, nego i u vječnosti. Neki su na to uzvratili rekavši: nema Boga ni vječnosti. A to je znak unutarnjega straha, manjka vjere i smisla, znak zavaravanja i bijega jer se i dalje čovjek pita: Što ako…? Zaista, ostaje temeljno pitanje: Smijemo li šifrirati razum i srce pred Bogom i ljubavi, istinom i poslanjem?
Prvo čitanje iz Druge knjige Ljetopisa prikazuje Božju velikodušnost i strpljivost, Boga koji brižno šalje svoje glasnike da bi narodu pokazao ispravan put, put koji jamči mir i radost. To čini iz ljubavi, jer voli narod i jeruzalemski hram. Božja se ljubaznost suočava s ljudskom nevjerom, jer: Svi su gomilali nevjeru na nevjeru, rugali se Božjim glasnicima, prezirali su njegove riječi podsmjehujući se njegovim prorocima. Ali, rasplamsao se i Božji gnjev te su neprijatelji spalili hram, sve uništili i narod odveli u ropstvo, pa je narod na obalama babilonskim sjedio i plakao sjećajući se Siona.
Ipak je u toj zloćudnosti i žalopojci Bog pokazao svoje milosrđe i vjernost prema narodu osnaživši perzijskoga kralja Kira i potaknuvši ga da sagradi hram i vrati narod. U tomu se činu nazire preobilno bogatstvo Božje milosti, koje će se očitovati u Isusu Kristu. Sam Isus reče Nikodemu: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca. Dakle, ne zovemo se kršćanima prvotno što mi volimo Boga, nego prije svega jer vjerujemo da Bog ljubi nas: toliko da je dao svoga Sina za nas, koji je pošao na križ da bi spasio posrnuloga čovjeka.
Isus jasno veli Nikodemu: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Naime, Židove, dok su išli pustinjom, jer su se odmetnuli od Boga, napadale su zmije otrovnice, pa su zazivali Boga da ih spasi. Bog ih ni tada nije napustio te im je pritekao u pomoć naredivši Mojsiju da podigne brončanu zmiju na stup, pa onaj koga ugrize otrovna zmija i s vjerom pogleda na taj stup, ozdravit će.
Isus je htio biti poput zmije razapet na križ/stup srama. Zašto? Zmija je znak grijeha i kazne za grijeh. Zaista, i križ je sve to: označuje grijeh i kaznu za grijeh. Čiji grijeh? Isus na križu pobjeđuje zlo i grijehe svih nas. Snagom svoje ljubavi Isus je promijenio smisao križa: od sredstva kazne za pobunjenike postao je znak neizmjerne ljubavi. Sagriješili smo, zar ne, i nas izjedaju razni oblici otrovnih zmija.
No, Bog ni nas kao ni pobunjeni izraelski narod ne napušta, ali posljedice grijeha svatko mora snositi. Treba nam lijek jer se u nas uvukla šifra nevjere, straha i nesigurnosti. Tu lozinku zla treba razbiti. Kako? Kada bolujemo od neke opake bolesti onda smo spremni otići i na kraj svijeta po spasonosni lijek. Imamo li snage i poniznosti neprestano stajati pred izvorom ljubavi, jer Bog nam u svomu Sinu na križu daje liječnika i lijek. Imamo li snage s vjerom pogledati Isusa na križu? Jer samo vjerom i ustrajnošću s Bogom možemo razbiti zloduhe šifre i steći sigurnost, osloboditi se straha, prihvatiti život i jedni druge te vratiti radost čovječanstvu. Stoga, ne samo u korizmi, nego nikako ne skidajmo svoga pogleda s Kristova križa, jer, dok hodimo pustinjom života, križ je Božji odgovor na siktanje suvremenih zmija otrovnica.
Bog ne želi ugroziti ničiju slobodu, štoviše, jamči sigurnost života onomu tko prihvati lozinku evanđelja. No, u svojoj slobodi ljudi i danas mogu činiti ono što su tada činili Židovi, kada su se rugali Božjim glasnicima, prezirali Božju riječ i ismijavali njegove proroke. Uvijek je moguće, i uvijek je pogibeljno, zatvoriti srce ljubavi koja dolazi od Boga i prigrliti tamu. To je ropstvo koje stvara nesigurnost. Isus reče: Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova. Ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost. Što je danas?
Ipak, Isus nam se obraća kao i Nikodemu te želi da svi oni koji su u strahu i nesigurnosti srca, jer vole tamu, da dođu u svjetlo i da neustrašivo hode ispravnim putom. Svi smo pozvani stalno otvarati svoje srce Božjemu milosrđu, ta milošću smo spašeni po vjeri. Naša se radosti u ovoj korizmi sastoji u vjernosti Božjoj riječi i ljubavi. Jer samo Bog, koji je bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, kako reče sv. Pavao, može čovjeku dati potrebnu sigurnost i obratiti srce. Amen.
