Peta kroz godinu - B

On pristupi, prihvati je za ruku i podiže (Mk 1, 29-39).

Nakon što je izagnao nečista duha iz onoga čovjeka, Isus je otišao u Šimunovu i Andrijinu kuću, vjerojatno malo odmoriti, jer tu je češće navraćao. Samo što je ušao rekoše mu da je Petrova punica u ognjici, zafibrala je. Bez sustezanja, Isus joj prilazi i ozdravlja je. Nije izrekao nijednu riječ, ni molitvu, već pristupi, prihvati je za ruku i podiže. Isus ima moć nad demonima i svim bolestima. No, kako je ona odgovorila na taj čin? Posluživaše im. To nije obični čin, to je čin službe, služenja Bogu i bližnjima.

Isus je, izvještava evanđelist Marko, ozdravljao mnoge bolesne i opsjednute. Mnogi su u Kafarnaumu bolovali od raznih bolesti, tjelesnih i duševnih i tražili su pomoć. Cijeli je Kafarnaum čuo za Isusa, pa su s vjerom išli k njemu da ih izliječi. I danas su mnogi bolesni, tjelesno i duševno, a tko u 'našemu Kafarnaumu' traži pomoć od Isusa? Isus je ulazio u sinagogu, kuće, ulice, gradove. Dakle, Isus i evanđelje nema granica. Isus ide svugdje jer je došao pobijediti zlo, koje nagrđuje ljudski život. On liječi sve oblike bolesti, daje nadu i vjeru, vraća u život. A danas slavimo dan života.

Ljudski je život ugrožen na razne načine od majčine utrobe do zagovornika tzv. lijepe  smrti (eutanazija). Ugrožen je nebrigom za kvalitetu života. Društvene se elite brinu da ljudima osiguraju kruha i igara i steknu prividni mir, a ne čini li nam se da je igara i previše, poglavito zakulisnih, a kruha sve manje: nezaposlenost, nasilje, laži, ideologije, bijeg od istine, očaj, posustala vjera... Kako će preživjeti oni koji rade, a ne primaju plaće a trebaju uzdržavati obitelj? Zar to nije bolno? Zar u tomu ne vidimo ono što je Job davno rekao: Nije l' borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara?

Isus je bio zabrinut za ljudski život, a osobito za nemoćne. Tu su njegovu sućut mnogi prepoznali pa zapisa evanđelist:  I sav je grad nagrnuo k vratima. Što je s našim vratima? Prepoznajemo li na njima one koji traže Isusa? Isus je činio dobro, a zlodusi su se uznemirili, pa evanđelist zapisa da Isus: ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. A danas kao da su zlodusi najglasniji, kao da se mnogi natječu tko će bit bolji zagovornik zloduha. Možda im i mi dopuštamo ako nismo kao Isus privlačni duhovnom vrsnoćom, svetošću, tj. ako mi nismo Isusova vrata.

Zapravo, nameće nam se i drugo pitanje: Jesmo li mi i naše društvo zahvaćeni ikakvim oblikom bolesti: tjelesne ili duhovne? Kada nas, reče sv. Jeronim, zahvati srdžba, osveta, pohlepa, zar to nije znak duhovne ognjice, rekli bismo fibre, jer svaki je porok i zla ćud, fibra. A koliko li je sebičnosti i oholosti, droge i alkoholizma, kockarnica i lažnih internet profila koji unose duhovni nered i očaj, a tko će izliječiti tu fibru? A mi dobro znamo što treba činiti kada smo pod tjelesnom fibrom. A duhovna?

Svi smo pod fibrom i na neki smo način oboljeli i opasnost je da naše društvo upadne u duhovnu metastazu, pa smo svi pozvani stati, gdje?, u red pred vratima Kristove kuće: poput Petrove punice i onoga mnoštva koje je čekalo da Krist otvori vrata. To mnoštvo nije posve dobro znalo što je iza tih vrata, ali su svi sve svoje nade stavljali pred njih, jer sva su druga vrata bila zatvorena pod fibrom oholosti, egoizma i nebrige za ljudski život.

Ako kršćanin ne otvore vrata svoga srca, gdje će ovaj svijet staviti svoje nade? Što će ostati?, da, ostat će samo poigravanje i spletkarenja moćnika. Tu uočavamo odgovornost u svijetu, a to znači da smo pozvani svjedočiti da život ima svoj smisao samo u Bogu i da treba prijeći prag Kristovih vrata. Evanđelist reče da je Isus mnoge ozdravljao, razne bolesti. I kada su svi otišli, Isus je nastavio svoj dan. Kako?

Obično, kada završimo svoj radni dan osjećamo se ponosni i zadovoljni, a i umorni i nije nam ni do čega. No, Isus nakon susreta s ljudima na gradskim vratima povukao se na jedna druga vrata: na samotno mjesto i ondje moljaše. Došao je na vrata svoga Oca, a gdje bi drugo? To je bio vrhunac i izvor snage za sve njegove dane i sve što je činio. To je bilo njegovo prvo i temeljno djelo. A mi? U čemu je naša moć?

Možemo zamisliti noćnu ili ranojutarnju Isusovu molitvu nakon što je susreo, ozdravio, ohrabrio tolike ljude. Povezanost s Ocem nije bio bijeg od svijeta i života da bi uživao u miru. To su bili zaneseni i dramatični susreti Sina i Oca o poslanju koje je imao u svijetu i o potrebi zauzimanja za nemoćne. To potvrđuje činjenica da su ga učenici tražili dok je molio i kada su ga našli rekoše mu: Svi te traže. A Isus reče: Hajdemo u obližnja mjesta da i ondje propovijedamo. Koga i što suvremeni čovjek traži? Isus se ne zaustavlja u jednoj kući, jednoj skupini. Želi posjetiti sve kuće, sve skupine, sva vrata, jer svi trebaju čuti evanđelje i susresti Krista. Ne želi da se učenici, ni onda ni danas, zatvaraju u sebične krugove, nego da osjete snagu evanđelja i potrebu ljudi. Kada vidimo kako su ljudi i čovječanstvo zatrovani  taštinom i preplavljeni raznim bolestima, onda kao vjernici osjećamo snagu i radost evanđelja i vjere. Jer svi u dubini duše traže Isusa!

Zato sv. Pavao reče: Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelje ne navješćujem. Krist nam je povjerio naviještati evanđelje i to je odgovornost. Ta odgovornost je lijek, koji nas podiže iz fibre sebičnosti, ravnodušnosti te nam pomaže da ozdravimo i usrećimo sve one koji čeznu za spasenjem, sve one koji traže oca i Oca, toplu riječ i ruku koja će ih podignuti, sve one koji lutaju tražeći smisao, ljubav, Isusa. Samo tako život postaje kvalitetniji. Jer Crkva bez navještaja je Crkva bez snage, kršćanin bez vjere i djela je kao čovjek bez zraka, pod visokom ognjicom. Stoga, Pavlov jao meni nije prijetnja, ali jest opomena, jer taj jao u Svetomu pismu spominje se u tužaljkama, a to bi značilo ako ne naviještamo Radosnu vijest i radost života da počinjemo sprovoditi život Crkve i društva. Stoga recimo sa sv. Pavlom: Sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu. Amen.