Druga kroz godinu - B

Što tražite? Diđite i vidjet ćete! (Iv 1, 35-42) 

Kako je lijepo kada vas se netko sjeti, misli na vas, obazire se na vas i to vam priopći. Zar nam u doba tehnike i sve češće usamljenosti ne bi trebalo više pozornosti, povjerenja iskrenoga uzajamnog prihvaćanja i priznanja?

Evanđelist nas ponovo dovodi na rijeku Jordan. Dan poslije Isusova krštenja Ivan s dvojicom učenika stajaše na Jordanskim obalama. Ugledavši Isusa reče tri riječi u kojima sažima Stari zavjet: Evo Jaganjca Božjega. Nakon tih snažnih riječi njegovi su učenici pošli za Isusom i slijedili ga. Ivan ih nije navezivao na sebe, nego na Isusa.

Razmatrajući prvi dio današnjega evanđelja bilo bi vrijedno dokučiti o čemu je Ivan razgovarao s učenicima da su odmah pošli za Isusom. Ivan je u njima zasigurno poticao želju za ljepotom života u Bogu. Pričao im je o svomu jučerašnjemu susretu s Mesijom na Jordanu, o krštenju, o Očevu glasu i silasku Duha Svetoga, govorio im je o njegovu poslanju. U njima je širio ideale, poticao želju, vjeru, nadu… Taj govor urodio je plodom da su oni pošli za Isusom, a jedan je od njih bio budući sv. Petar.

I mi hodamo uz razne obale i s raznim učiteljima. U buci života nude nam se razni pozivi i glasovi. Možda kao ni Samuel, iz prvoga čitanja, niti kao Ivanovi učenici ne razumijemo sve. Samuel nije sam mogao raspoznati Božji glas. Trebao mu je netko stariji, zreliji, iskusniji (djed, otac), tko će mu pomoći odgovoriti: Govori, sluga tvoj sluša! Tako je bilo i s Ivanovim učenicima. On ih je upućivao. A mi? Pozvani smo pouzdati se u njegov poziv, riječ, prepoznati ga i slijediti.

Zar ne bismo trebali kao i oni otvoriti se Božjoj mudrosti i pozivu? I nama treba netko tko će nam pokazati Isusa te bismo i mi među sobom (obitelj i župa) trebali u drugima poticati ideale, učvrstiti kršćanski poziv… Pozvani smo osobno, ali i kao zajednica, kao narod preispitivati svoj kršćanski, nacionalni i obiteljski identitet, koliko imamo dobre vjerske i radne navike, koliko volim svoj narod, koliko se društvene strukture bore za svoj narod a koliko za tuđe i svoje interese?

Eto, o takvim su pitanjima raspravljali Ivan i učenici, a rješenje su našli u trenutku susreta s Isusom. Stoga je bitno da sve svoje životne snage i potencijale usmjerimo na susret s Isusom, da sve položimo u njegove ruke i da budemo čvrsta ruka vodilja mladeži da ne bi lutali po svijetu misleći da je sreća samo u provodu i materijalnoj dobiti.  

Da, i  mi smo se uputili za Isusom, kao i učenici koji su imali sreću da se Isus za njima okrenuo te im nije držao predavanje, već ih je upitao: Što tražite? Što vam treba, mogu li vam pomoći? Isus im nudi razgovor. Obazire se i za nama te vidi našu zbunjenost i pita nas dotičući nam srce: Što tražite? To je dubinsko pitanje. Što tražite u ovomu svijetu: svijet ili mene, istinu ili laž, put ili stranputicu, život ili životarenje, kako mislite očuvati svoj identitet, svoju djecu i svoj narod bez Boga? I u nama plamti želja i pitanje: Rabi, gdje stanuješ? U tomu trenutku shvaćaju da su, unatoč svemu što imaju, beskućnici i da im treba duhovni dom, i zato traže vrijem žele s njim u miru razgovarati, pa pitaju: Gdje ti je dom da se i mi nastanimo. Isus prihvaća i odgovara: Dođite i vidjet ćete! Isus ih poziva na osobni susret u zajedništvu sa sobom. Otišli su, i ne samo da su vidjeli, nego su ostali s njim cijeli dan, što dan?, život, zauvijek! Štoviše, Šimunu je promijenio ime u Petar-Stijena, tj., dao mu je novi životni smjer, poslanje, službu. Od tada je bio u njegovoj službi!

Učenici su pošli kući, svojima, bratu Andriji navijestivši mu da su našli Mesiju. Zar i mi ne bismo trebali poći svojima? Jer tim odgovorom Isus želi reći da ne možemo stajati sklopljenih ruku, nego da se trebamo pokrenuti iz svoga vjerskog, obiteljskog, radnog i nacionalnog mrtvila. Gospoda iz velikih naroda, te neke bezlične udruge, da bi prekrili svoje manjkavosti, prebacuju nam tobože da smo nacionalisti i katolici, da, time nas hoće poniziti i reći da je to zaostalo i potaknuti želju za nekim liberalnim neosviještenim osobama. Da su to dopustili Ivan i učenici, nikada ne bi susreli Isusa, pa je pitanje što bi bilo od kršćanstva? No, što će biti od kršćanstva danas, zavisi što mi tražimo i kamo idemo.

Evanđelje vrvi od izraza: učitelj, učenici, kuća, stanovati, itd. Dakle, kršćanstvo upućuje na zajedništvo, na obitelj, na obzirnost, povezanost, a današnji materijalni i individualni svijet razbija tu povezanost i ljudi se povlače i sve su usamljeniji. Opasnost je da ovaj naraštaj ostane bez zajedništva, bez očeva i majki, bez dobrih učitelja, a čuli smo u čitanjima da je potreban netko D/drugi tko će nam pomoći naći smisao života, Boga. Svi imamo potrebu drugoga: Elia, Ivana, Petra. I mi trebamo dobrih i plemenitih osoba, a drugi trebaju nas, trebaju Krista. Isus kaže: Dođite i vidjet ćete. Ne govori mnogo, ne upušta se u ideologiju, nego nudi prijateljstvo, susret sa sobom. Biti s Isusom znači širiti Božje ozračje, znači izići iz usamljenosti, naći smisao, naći prijatelje i zajedništvo.

Da, Isus je Šimunu promijenio ime. Stoga se otvorimo Kristu da i nas iznutra zahvati i promjeni, da postanemo svjedoci njegova imena, da ne bismo bez 'učitelja života ostali sami', odnosno da bismo se mogli sjetiti drugih te im reći: Dođite i vidjet ćete! Amen.