Krštenje Gospodinovo - B

Ti si Sin moj, Ljubljeni! (Mk 1, 7-11).

Današnji nas blagdan Krštenja Gospodinova potiče na razmišljanje o Kristovu krštenju, o smislu krštenja, o našemu krštenju. Zašto se Isus krstio, a zašto se uopće netko treba krstiti? Uranjajući u dubinu Božjih riječi i njegova djelovanja uočavamo neobičan sklad od početka do kraja. Protkan je nitima Božje ljubavi, pa stoga i u nama pokreće divljenje i čežnju uranjanja u dom nebeskoga Oca. Ta se nedokučiva ljepota Božjih niti očituje u blagdanu Krštenja Gospodinova, koja nam, kroz odnos Otac-Sin, otkriva koliko je Bogu stalo do čovjeka.

Razmatrajući o riječi Božjoj u današnjim čitanjima uočavamo da se u svakomu od njih spominje izraz voda: Prorok Izaija veli: O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu. Apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše: On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. Duh, voda i krv. Evanđelist Marko svjedoči: Ja vas krstih vodom… čim izađe iz vode. Ne samo to, ev. o Isusovu krštenju na Jordanu vraća nas na prvu stranicu Biblije, koja govoreći o stvaranju svijeta, veli: I Duh Božji lebdio je nad vodama. Voda, nad kojoj je Duh Božji lebdio, na početku je stvaranja svijeta i na početku Isusova djelovanja! I naš je život počeo u vodama majčine utrobe! Voda je znak života, ona čisti, napaja i osvježuje. Zašto voda na krštenju?

Po proroku Izaiji Bog reče: Sklopit ću s vama Savez vječan. Bog je s čovjekom sklopio Savez, a čovjek ga je grijehom iznevjerio. Zato šalje svoga Sina da ponovo uspostavi Savez. Isus ga uspostavlja rođenjem i krštenjem na Jordanu. Nije slučajno kršten na rijeci Jordanu. Zašto? Židovi su pod vodstvom Jošue prešli iz ropstva preko Jordana u obećanu zemlju Izrael. Jordan je za Židove bila sveta rijeka i njezine su vode imale posebno vjersko značenje i moć. I prije su Isusa mnogi uranjali u Jordan i krštavali se. Židovi su uronjavali u vodu one koji su prelazili s poganstva na židovstvo. Ući u Jordan i zaroniti bio je simbolički čin obraćenja i spremnosti početi novi život, novi odnos s Bogom.

Isus dolazi uspostaviti novi Savez, novi početak, dolazi obnoviti i spasiti čovjeka, uspostaviti svijet novih odnosa među ljudima (horizontala) te ljudi i Boga (vertikala). Ivan je krštavanjem u Jordanu pripravljao put Isusu. Zato Isus ulazi u Jordan i krštava se i tim činom poručuje da je on nebeski Jordan, da je on ta Očeva rijeka Duha Svetoga, da se čovjek može duhovno osnažiti samo po njemu. To je novo krštenje. Isus činom krštenja govori o važnosti krštenja, jer krštenje je hod do Oca.

Krštenje govori o novomu rođenju i ponovo uroniti u vodu znači biti kao na početku: duhovno preporođen. Isus vodu čini sredstvom spasenja. U Kristovu krštenju zbio se neviđen događaj. Glas s neba silazi na Isusa i zaori: Ti si sin moj, Ljubljeni! On je Očev glas, Riječ! To znači da nitko ne može doći Ocu osim po Sinu, jer Sin objavljuje Oca. No, suvremeno doba niječe odnos prema Ocu i ocu. Zato roditelji, koji ne žele ili odgađaju krštenje djeteta, bitno osiromašuju dijete nebeske radosti, Božje milosti i povezanosti s nebeskim Ocem.

Glas koji se zaori s neba, upućen je i nama, a u njemu odzvanja spoznaja srži kršćanske poruke: Ja sam Božje dijete. Zovem se Ljubljeni! Bog me zove i voli! Ja nisam slučaj, nego imam izvor u Nebu. Od Boga sam rođen i Bog nam naviješta u Isusu da nas ljubi. Kao što je u krštenju rekao Isusu: Ljubljeni. U tebi mi sva milina – tako i nama poručuje da smo njegova milina, da nas ljubi. To je Božja definicija čovjeka: biti ljubljen. Zaista, čovjek ne može opstati sam, treba mu netko Drugi i drugi, Bog i čovjek.

Isus čim iziđe iz vode ugledao je otvorena nebesa i Duha poput goluba, gdje silaz na nj. Osobit je znak Božje ljepote: nebo se otvorilo, razotkrilo, Bog je zagrlio svijet. Ta se otvorenost širi kao znak nade iznad čovjeka i znak da nije sam, nebo je otvoreno zauvijek, a ne zatvoreno poput 'željezne zavjese'. Čovjeku se ponekad čini da je nebo zatvoreno, ali otvora se kao što se šire majčine ili očeve ruke djetetu, otvara se kao zagrljaj prijatelju, dragoj osobi, siromahu: to je razgovor neba i zemlje, Boga i čovjeka.

Iz toga otvorenog neba Duh poput goluba silazi Božji život te nas u krštenju preporađa. Da, u krštenju se, polijevanjem vode i izgovaranjem riječi, Duh Sveti spušta na čovjeka, dolazi nam, ulazi u nas, želi nas oblikovati, obnoviti nam misli, usmjeriti korake, osvježiti osjećaje, očisti srce, učvrstiti nadu i s nama sklopiti novi Savez. Želi uroniti u naš život, a želi da i mi uronimo u njegov Božanski svijet da ne bismo plivali na suhomu, ostali sami i lutali po bespućima svijeta. Jer ako stvaramo neki svoj jordan zaglibit ćemo, jer će bez Krista presušiti. Zaista, zemljani smo i zbog grijeha glibavi kao rijeka Jordan. Zato je Isus postao čovjek i zagazio u Jordan našega života, da nas očisti, da opere naše srce. On krštava Duhom Svetim i želi nas izvući iz gliba nevjere, zloće, sebičnosti i pokazati nam svježinu svoga Jordana. Zar svijetu nije potreban krsni Božji zahvat da bi se izvukao iz krize, dezorijentacije, lažnih pouzdanja, zablude i sebeljublja?

Krštenje upravo znači to: snagom Duha Svetoga uroniti u Božji život, u Isusa Krista, obnoviti se i prihvatiti njegov smjer života, odbaciti pohlepu. Da bismo ugledali otvoreno nebo i Božju ljepotu, trebamo kao Isus, izići iz zemaljske vode, tj. nadići ljudsku ne/vjeru da bismo živjeli kao djeca Božja i slušajući Božji glas, koji nam poručuje da smo Ljubljeni, uspostavljajmo u sebi i u svijetu sklad i ljepotu otvorenoga neba nad nama. Amen.