Božić 2017.

Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima (Lk 2, 1-14).

Razmišljajući o Božići i svetoj badnjoj noći dolazi mi u sjećanje slika, koju možda mnogi od vas imaju u svojim kućama, slika na kojoj se nalazi Isus koji kuca na vrata. Kad je umjetnik naslikao ovu sliku mnogi su se divili, a netko mu reče: sve je izvrsno samo ste zaboravili naslikati ručku, ta kako će ući unutar. Slikar je odgovorio: da, dobro ste zamijetili, nema ručke, ali to nije pogreška, nego sam namjerno tako naslikao. Ova vrata predstavljaju čovjeka. Bog kuca na njegovo srce, a ručka se nalazi iznutra i kada otvori on će ući.

Ovih predbožićnih dana kuda god se krene svagdje gužva, osobito po gradskim središtima. Velika stiska po ulicama, po trgovinama, parkiralištima, po koncertima; nema se kada razmišljati, jer sve je u nekoj strci i nosi nas val svakodnevnice. U toj užurbanosti čovjek se nema kada suočiti sa sobom, nema vremena, ali nema ni mjesta.

Na Badnju večer okupljamo se proslaviti Božji dolazak u svijet, rođenje Isusa Krista, Bogo-čovjeka, Spasitelja. Ove božićne, svete noći on želi k nama doći. Međutim, jesmo li i mi uvijek "zauzeti", do te mjere da se kod nas i u nama ne može naći mjesta za Dijete s neba, jer smo u stisci, stresu, nemamo vremena kada razmišljati o božićnom otajstvu, moliti se Djetetu Isusu, pasti ničice i pokloniti mu se pred jaslama; možda nema mjesta u svratištu kao ni nekoć. Zar da se još, u ovakvoj gužvi, i Bogom bavimo?

I ne samo u božićno vrijeme, nego kao da je suvremeni čovjek po cijelu godinu u zbrci i nema vremena ni prostora za Boga, ni pitanja za njega o smislu života; kao da mu Bog ne treba, kao da ga opterećuje. Što se čovjek više udaljuje od Boga to je u većoj stisci i zbrci. O Bože, zar zaista u ovomu svijetu i u ovomu čovjeku za tebe nema vremena i mjesta, zar je sve je popunjeno, a sve popunjeno bez tebe zove se praznina! Da, čovjek se ispraznio žudeći za prolaznim svijetom. Međutim, Bog nam želi doći – ali kako, ako smo trajno zauzeti i spriječeni, jer je sve drugo važnije.

To iskustvo Bogu nije novo. Prije dvije tisuće godina kada je za vrijeme vladavine cara Augusta u Betlehemu rođen, kada je kao Dijete u kamenoj špilji na svijet došao, i tada je imao isto iskustvo: ljudi nisu imali mjesta za njega, sve je bilo zauzeto! U hladnoj štalici rodilo se Dijete u kojemu je sam Bog došao na svijet, jer u svratištu nije bilo mjesta za nj. Unatoč svemu Bog se ne predaje, ne povlači se, jer su mu ljudi važni, voli ih, želi ih otkupiti.

Slično se događa i danas u trenutcima kada mi suvremeni, tobože napredni ljudi, nemamo vremena, kada smo zauzeti našim osobnim brigama i poteškoćama, ali unatoč svemu on ide nama u susret. Kada ga ostavljamo na rubu svojega života, svjesno ili nesvjesno izbacujemo iz svojega svratišta, on se ne predaje, ne odustaje. I onda kada ljudi suvremene ne/kulture ne žele ništa o Bogu znati ni čuti ili s njim ništa ne žele početi: on ide ususret svakomu osobno, ponizno ali snažno, tiho ali prepoznatljivo. To je Božić: Bog ne odustaje u brizi za čovjeka, jer mu čovjek leži na srcu, on se ponižava samo da čovjeka uzvisi do Neba.

I što je važno: Bog nikada ne stvara dramu od toga što mu mi ljudi ne nudimo prikladno mjesto. I kako Bog reagira? On dolazi u štalici na svijet i u tamu života unosi svjetlo dana. Ta činjenica ga nije odvratila od nauma spasenja. U takvoj situaciji mi bismo se možda razočarali, žalili, protestirali, bili bismo ogorčeni što nam nitko ne daje pozornost. Bog to ne čini, a što čini? On ide korak dalje u ljubavi i poniznosti prema čovjeku. On ne želi ostati skriven u jaslama, nego želi prohodati i do svih doći, a kako?

Tu su bili pastiri, siromašni čobani. Ali ne samo siromašni, nego oni predstavljaju ljude koji su na rubu društva, koji su napušteni, prezreni i odbačeni, o kojima nitko ne vodi brigu. I ovo je potresno, njima anđeo objavljuje Radosnu vijest da je došao Spasitelj svijeta i da su u očima Boga veliki i važni, da nisu zaboravljeni i napušteni. Što ima ljepšega od toga nego kada te netko uvaži. Zar nama to nije važno u stanju napuštenosti. Prema tome, Božić nije nekakav sladunjavi dječji blagdan ili fešta puna našminkanih osjećaja, i tko to tako doživljava taj ne razumje poruku i smisao Božića. To je blagdan žrtve i spasenja, radosti i smisla života u kojemu se nalazi i otkriva ukorijenjenost ljudskoga identiteta.

S druge strane, prorok Izaija reče: "Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku". Je li danas naš narod/svijet hodi u tmini? Da, kao da se na nas nadvio tamni oblak. Tko ne prepoznaje Boga u Djetetu Isusu taj hodi u tmini. Danas se sve se čini da se slavi Božić bez Isusa. Ako se slave jaslice bez svete obitelji, što onda ostaje, samo životinje. Da, životinje. A kakav je to Božić?, eto takav da se u ime Božića udaljujemo od utjelovljenoga Boga, od Isusa Krista i padamo u napast materijalizma i površnosti. Ljudima se sve servira u obliku Božića, ali tu nema Isusa, a gdje nema Isusa što onda sve koristi: govori se o djedu božićnjaku, djedu mrazu, o x-mensu, da bi se izbjeglo Božić čestita se happy holiday, stvara se umjetni i prividni kupo-prodajni stil života, planski se otupljuje vjerska i nacionalna svijest, a nema govora o Božićnoj ljubavi i opraštanju, ispovijedi, obitelji, o čestitosti života mladeži, o Djetetu Isusu koji spašava svijet.

Ne nasjedajmo na iskrivljeni pogled i pristup Božiću, ne nasjedajmo na malodušje bezboštva jer Božić nije svjetlost reklama, nego vječno svjetlo, svjetlo smisla i životne ispunjenosti, svjetlo jaslica i križa. Ne dopustimo da toga Isusa izbace iz srdaca naše djece i mladeži, nego im pokažimo Istinu u Isusu rođenu u špilji. Samo onaj koji se klanja Djetetu u jaslama taj slavi Božić, a tko se klanja i moli, taj mijenja život i donosi radost, blagoslov i mir.

Mnogi ljudi se tuže, da nemaju vremena za Boga, žale se na to i osjećaju se nemoćnima. No, Bog večeras dolazi k nama, među nas. Dolazi i kuca na vrata našega srca i traži ljubav, želi ući i roditi se u našemu srcu i preko nas učiniti svijet ljepšim. Nemojmo ga odbiti, nego mu darujmo komadić topline svoje duše, širom mu otvorimo vrata svoga života i onda kada griješimo i lutamo. Stoga, zamolimo ga da nam dade srce poput pastira, da se otvorimo, da ga udomimo, da nađe mjesta, u našemu srcu, u obitelji, da ga proslavimo i da budemo prepoznatljivi.

Rođen je Spasitelj svijeta i želi nas susresti ali ne bez nas, stoga darujmo svoje srce njegovoj ljubavi. Učinimo naše srce špiljom u kojoj će se Bog svakodnevno rađati, prebivati i djelovati te zajedno s anđelima pjevati: Slava Bogu na visini a mir ljudima dobre volje. Dao Boga da po zagovoru Blažene Djevice Marije tako bude. Amen.