Druga nedjelja došašća - B
Pripravite put Gospodinu (Mk 1,1-8).
Različiti su putovi. Primjećujemo koliko je neizgrađenih ili loše izgrađenih putova, koliko je razrovanih cesta, odnosno koliko je na njima udubina, pregrada, lokava, nepreglednosti koje nam odvlače pozornost, usporavaju vožnju, stvaraju nesigurnost i vode u životne provalije. Ako se na putu postavi bilo kakva prepreka nastaje zastoj, stiska, zbog čega se kasni na posao i stvara nervoza, pljušti ljutnja, psovka, optužbe. Isto tako, vapi se za sigurnim i ugodnim putovima, izgrađenim i označenim cestama, čezne se za jasnim putovima u svim pravcima, po svim selima i gradovima, putovima koji povezuju ljude. No, je li brze ceste uvijek pridonose vrsnoći života?
Reče netko otkako je izgrađena auto-cesta da brže dolazi kući, ali da mu je bila draža stara cesta. Zašto? Reče da auto-cesta razdvaja mjesnu ljudsku povezanost, jer starom cestom vozilo se kroz razna mjesta i moglo se usputno svratiti do prijatelja, ta stara uska cesta pridonosila je zbližavanju i posjećivanju ljudi, a nova je brža i komotnija, ali njom zaobilazimo jedni druge. Zaista, različiti su putovi. Zašto govor o putu?
U današnjemu se evanđelju evanđelist poziva na proroka Izaiju, koji naviješta glasnika, koji će pripraviti put Gospodinu: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze. Glas koji viče u pustinji jest Ivan Krstitelj. Krstio je u pustinji, propovijedao obraćenje na otpuštenje grijeha. Rado su ga slušali i njemu su hrlili. Nije se zanosio slavom i čašću, nego je u poniznosti propovijedao da dolazi jači od njega. Naviještao je Isusa tražeći da mu se pripravi put. Koji put?
Ivan nije mislio da kroz pustinju treba graditi auto-cestu, niti je mislio da treba asfaltom okovati svaki dio zemlje da se zametne svaki trag prirodi. Ali, znao je što i koliko znači prohodan i poravnat put, put bez balvana i rupa. Znao je da velike uzbrdice i nizbrdice, okuke i vratolomije stvaraju nesigurnost, znao je da treba graditi prohodne putove koji će zbližavati ljude. Ali ne samo to! Ivan se prvotno razdirao vičući da treba pripraviti put i poravniti staze koje će povezivati Boga i ljude. Ivan je mislio na duhovni put, na pustinju srca i duše u kojoj treba graditi, ne oputinu i nesiguran puteljak, već stabilan i uljuđen put pokajanja, srca i života, na kojemu ćemo susresti Isusa.
Ivan je bio uporan, jer znao je da se u ljudskomu srcu gnijezde grijesi, koji potkopavaju ravnotežu između Boga i ljudi, koji ruše putove među ljudima. Pozivajući na obraćenje i danas viče u pustinji svijeta, društva, kulture, medija, sudnica, škola, brakova i obitelji, civilnih udruga i crkvenih pokreta, župnih zajednica i biskupija: vratite se Gospodinu, poravnite mu put, odbacite zlo i grijeh, oholost i egoizam, idole, laži i lijenost, mržnju i svađe, gradite put ljubavi, vjere i nade, put povjerenja i zajedništva, poniznosti i molitve, istine i pravednosti, hrabrost i milosrđa.
Ivan je bio ponizni glas, koji je naviještao Riječ. Bio je čovjek istine i vjere, skrovit i hrabar, odjeven u devinu dlaku, ali nije imao dlake na jeziku kada je naviještao da treba, čisteći se, pripraviti put Isusu. Hranio se skakavcima i divljim medom. Čime se hrani suvremeni čovjek, čime hrani svoje srce i dušu?
Čovjek koji u pustinji svoga srca ne pripravlja put Isusu podivlja, uzoholi se misleći da je moćan, pa cvrči, skače i puca kao skakavac. Tko se hrani na Riječi Božjoj postaje, kao Ivan, graditelj Puta. Došašće je vrijeme duhovne izgradnje. Ivan nije zlorabio istinu i put da bi isticao sebe kao što suvremeno društvo izokreće smisao Došašća i Božića da bi nazivana bljesnulo, ali zbog manjka Duha divlja na cesti života, promiče i dopušta divlju gradnju na putovima ljudskih odnosa. Premda su putovi različiti, možemo li mi biti makar glas, kao Ivan, koji viče u pustinji suvremenoga doba i graditi duhovni put Gospodinu?
