Krist Kralj svega stovrenja - A

Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! (Mt 25, 31-46)

U govoru o Bogu služimo se ljudskim slikama, jer nam je tako najlakše približiti shvaćanje Boga. Zato Crkva naučava da je Isus Krist Kralj svega stvorenja, kralj ljudskoga srca, cijeloga svemira i nebeskoga kraljevstva. Uloga kralja je ljubiti, voditi i služiti narodu, očuvati kraljevstvo cjelovitim, promicati slogu i zajedništvo, jamčiti mir i jedinstvo. Isus je Gospodar povijesti, života i smrti, on razdjeljuje dobro od zla te je sudac ljudskoga roda. Stoga je čovjek pozvan otkriti i provoditi volju Božju. Kako?

Na žalost u ovomu ograničenom svijetu na površinu često isplivaju ljudske slabosti, sebične promidžbe, vlastodržje, intrige, svađe što dovodi do podjela i raspada zemaljskih kraljeva i kraljevstava. Začetnik podjela je zlo, đavao – 'diabolos', jer ne može podnijeti da on nije u središtu, ne može se radovati ničijemu uspjehu, pa zbog sebičnosti, oholosti i zavisti unosi nered u čovjekovo srce, narušava mu dostojanstvo, a posljedica toga je nemir, nered među ljudima, a plod narušenoga Božjeg reda je smrt. Njegova je krilatica: 'podijeli pa vladaj', što više svađa to bolje, što mutnije više će uloviti.

Taj đavolski zadah osjećamo u našemu društvu. Pojedinci i skupine, zbog ideologije, kako prije tako i danas, zatrovani đavolskim idejama, ne žele se suočiti sa sobom, priznati svoje zloće i poniziti se, nego svakodnevno unose podjele u ovo naše malo kraljevstvo. Ponekad iz slaboće, a često namjerno stvaraju podjele među ljudima, toliko da osveta, mržnja i laž postaju nešto 'novo normalno', pa katkada nije lako uočiti istinu. Svi ti pohlepni kraljevi i kraljevići, nasukavši se na đavolske podvale, stvaraju svoja žalopojna kraljevstva, razbijaju crkveni nauk, nacionalno jedinstvo i mir, narušavaju ljudsko dostojanstvo i kršćanski identitet, uvlače se u svakodnevni život ljudi, društva i Crkve. Tamo gdje je zlo i grijeh bez Božjega prsta nema mira.

Mi, kao vjernici, živimo u takvomu okružju te smo pozvani stvarati Božje kraljevstvo. Gdje? Najprije tamo gdje je prvotno narušeno. U čovjekovu srcu. Tu treba u svakoj osobi prepoznati Isusovo kraljevsko dostojanstvo, donijeti mu mir i jedinstvo. Istinski kralj poput pastira, kako reče prorok Ezekiel, sabire raspršeno stado. Bog je pastir i kralj čovječjega srca i njegovo je djelo usmjereno na dobrobit čitavoga ljudskog roda. Čovjek vjere prepoznaje da je Gospodin njegov pastir, da ga on 'vodi na vrutke tihane, da ga on krijepi', kako reče psalmist. Gospodin među svojim vjernicima traži vjerne pastire, koji će vjerno okupljati raspršene i vratiti zalutale, okrijepiti nemoćne i ranjene. 

Ulogu takvoga pastira provodi Isus Krist pomoću Crkve. On to ne čini mačem i podvalama, ogovaranjem i ljubomorom, nego ljubavlju i patnjom, blizinom na križu. Nije zlorabio ulogu pastira kao što mnogi kraljevi zlorabe kraljevsku ulogu ili pastiri pastirsku. Čovjek se osili kada u sebi osjeti ohola kralja, moć vlasti, pa gubi osjećaj za stvarnost, Boga i čovjeka. No, Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Da je od ovoga svijeta onda bi 'zapovjedio anđelima da ga čuvaju'. On kroz poniznost, svojim služenjem siromašnima i nevoljnima pokazuje smisao života, pokazuje da ljudi na vrijeme shvate da se treba na Božji način zauzeti za Božje kraljevstvo, jer samo u njegovu kraljevstvu čovjek nalazi mir. Zašto je to važno?

Bitno je, jer Krist je jedini pravi Kralj. On je mjerilo života. On je Gospodar povijesti, on određuje pravila i po tim će mjerilima na kraju života i svijeta suditi svakoga čovjeka. Prema tomu, naše spasenje, nebesko kraljevstvo počinje među nama, u ovomu svijetu, za našim stolovima i ulicama. Zašto? Jer, „on treba kraljevati dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje“, reče sveti Pavao u poslanici Korinćanima. Pitanje je da li smo jedni drugima prijatelji ili neprijatelji, okovi i tamnice ili okrjepa i utjeha? Isto tako, sveti Pavao reče da će u Kristu svi biti oživljeni i da će Krist, kada obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Silu i Vlast te kao posljednjega neprijatelja Smrt, sve predati Bogu Ocu da „Bog bude sve u svemu.“

Stoga, dok smo još uvijek svjesni, upitajmo se tko je moj Kralj, kojemu kraljevstvu služim? Kojim sredstvima izgrađujem kraljevstvo svoga srca, kojim načinom širim Kraljevstvo Isusa Krista u svojoj obitelji i domovini, u kulturi i društvu, u Crkvi? Zašto? 

Zato što će Krist o 'svomu Dolasku sjesti na svoje prijestolje' i prema svojim pravilima razlučiti dobre od zlih. Doći će u slavi i u njemu ćemo „svi biti oživljeni“. No, već je došao u patnji i suzama, gladi i žeđi. Doći će u slavi, ali već je ovdje u zajedništvu s 'najmanjima'. Bog je, velimo, u nebu, a njegova su nebesa u 'siromašnima duhom'. Slabi i nemoćni njegovo su nebo, pa kada pomažemo patnike i nevoljne svojim rukama dodirujemo Božje nebo. Tada će Isus vidjeti jesmo li ga prepoznali u gladnima i utamničenima ili smo samo bili religiozni glumeći vjeru, gradili kozmetičko kraljevstvo prestiža i karijere, od karata i novca. Stoga, dok je još vremena sami sebi odgovorimo na pitanje: 'Kada te to Gospodine vidjesmo gladna?' Dok je još vremena ovomu svijetu posvjedočimo slavu i ljepotu Kristova Kraljevstva da bi, kada ponovno dođe, i nama mogao reći: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas.“

Evanđelje dramatično opisuje završne događaje, koje zovemo „posljednji sud“. Prikazuje scenu u kojoj je objavljena posljednja istina o čovjeku, odnosno pokazuje što ostaje od života kada nema više ničega. Tada ostaje: raj ili pakao, dakako i čistilište za one koji su na putu u raj. Slaveći Krista Kralja svega stvorenja, pitamo se kako će to biti? Evanđelje kaže: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi … sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.“ No, zasigurno nas muči prema kojim će kriterijima razlučivati jedne od drugih i kako će to biti kada Krist bude predavao kraljevstvo Ocu, u kojemu i mi želimo biti. 

Posljednja prosudba bit će u duhu današnjega evanđelja, koje govori o „Kristovu licu.“ Tomu sudu nitko ne će izmaknuti, jer se odnosi na sve, vjernike i nevjernike. Središnja točka prema kojoj ćemo svi biti suđeni bit će, ne zemaljska, često dvostruka mjerila, nego naš odnos prema drugima, prema bližnjemu. Isus će nas pitati jesmo li ljubili jedni druge, ne tek humanistički, idejno i interesno, nego kao što je on nas ljubio. Ne će suditi toliko gledajući mene, nego oko mene, gledajući jesam li nekoga utješio u njegovo ime, jesam li komu pružio nadu i snagu za hod, kruh i vodu, podršku za danas i sutra. 

Bog od nas ne traži čuda, niti da druge ozdravljamo, nego da ih posjetimo, da budemo s onima kojima je nada ugašena. Bog želi plodove, život usmjeren na milosrđe, ljubav prema nemoćnima duhom i tijelom, odbačenima i bolesnima. Takvima je sud već zapisan: „Dođite, blagoslovljeni!“ Dakle, kriterij je činiti ili ne činiti ništa za slabe, to je bitno za ulazak u njegovo kraljevstvo ili ćemo biti isključeni. Bog nas ne će suditi po našoj slabosti, nego po našoj moći, tj. na temelju dobra koje smo učinili ili smo propustili učiniti, da, Bog će tražiti ono najbolje i sveto u nama. Stoga se ne trebamo pred Bogom bojati svojih slabosti, nego ravnodušnosti u ovomu životu. Najviše se trebamo bojati ako su nam ruke prazne, to je znak nekorisna života, a prljave ruke će nam oprostiti, jer bit će dovoljno kleknuti pred Boga.

Središnje pitanje ne će biti koliko smo se dopadali moćnicima ovoga svijeta i njima udovoljavali, nego će biti: jesmo li u drugomu znali prepoznati Božje lice, Krista patnika, koji reče: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće meni učiniste.“ Tko su „najmanji“? To su nepoznati, skroviti i nevidljivi u društvu, odbačeni i prezreni, na rubu života. Društvo je moćno onoliko koliko je čvrsta najslabija karika u lancu. Društvo koje ne brine o shrvanima nema budućnosti. Kakvo je naše društvo i naš pastoral? Da, u licu ispaćenih i žalosnih, slabih i malenih treba prepoznati lice Krista Kralja, a da bismo ga prepoznali treba imati oči vjere, ponizno srce, duh evanđelja, ruke natopljene ljubavlju i korak označen nadom. Zašto? Pa Krist za sebe kaže: ogladnjeh, ožednjeh, bijah stranac, gol, oboljeh, u tamnici. 

Bog djeluje jednostavno, a mi često kompliciramo misleći da je život ovdje vječan i zaboravljamo da smo samo hodočasnici, putnici, koji trebaju pronijeti Božju slavu. Jer, ugledat će lice Božje oni koji su prepoznali njegovo lice ovdje na zemlji u svomu bližnjemu. To znači da se čovjek spašava po čovjeku, to znači, koliko nam god to bilo drago ili ne, teško ili ne, spasit ćemo se ili ne, po svomu bližnjemu. Zato je opasnost siromahe svesti na socijalnu kategoriju, na anonimne. Međutim, za evanđelje potrebiti nisu anonimni, oni u sebi nose Božje ime. Oni su nam blagoslov. Oni će nas dočekati i gledat ćemo se oči u oči na vratima kraljevstva Božjega. 

Dok se ovih dana sjećamo ratne tragedije i stradanja u Domovinskomu ratu, ne možemo i ne smijemo biti ravnodušni jedni prema drugima: tj. bitno je okrenuti se i pogledati oko sebe ima li netko komu mogu dati jesti ili piti, odjenuti ga ili posjetiti, komu mogu pomoći pa makar to bilo malo i makar nitko to ne znao, ali može razveseliti nečije srce. Trajno se moramo podsjećati kako su naši branitelji pred velikosrpskim nasiljem spremno branili svoj dom i nemoćne. I danas u doba znanosti, tehnologije i koronavirusa ima mnogo nasilja i manipulacije. Majka Terezija je s ganućem pričala kako se neko dijete, koje je ona njegovala, odricalo vrećice šećera za one koji ni toliko nemaju. Stoga je pohvalno kada u našim župama i djeca i mladež pokazuju volju i osjećaj za nemoćne. Treba znati da Božji 'arhiv' nije ispunjen našim grijesima, nego djelima ljubavi: i spremnost branitelja za istinu, i čaša vode, i vrećica šećera je dovoljna ako je od srca.

Stoga se nikada ne smije izgubiti ključna stvar iz vida, a to je: najgore je biti ravnodušan prema onomu tko je u nevolji i reći baš me briga, to nije moja stvar, jer Krist će nedvosmisleno reći: nisi se niti potrudio prepoznati me, stoga „odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni.“ Strašno. Zar ću to dopustiti? Isus na početku evanđelja pravedne naziva: „Blagoslovljeni Oca mojega!“ Zašto? Zato što su u drugima prepoznali Isusa patnika! Međutim, one koji su ga zanemarili naziva „prokletima“. To nas podsjeća na prokletstvo izrečeno nad Kajinom, koji je ubio svoga brata. Zaista, zanemariti bližnjega u nevolji, zaobići patnika jednako je ubojstvu. Takvi su prokleti ne od Boga, nego od svoje zloće, sebičnosti, zavisti, pohlepe, zatvorenosti za bližnjega. Jesam li blagoslov ili prokletstvo bližnjima, društvu i Crkvi? Što mogu promijeniti?

Isus je jedino zrcalo u kojemu ispravno i cjelovito vidimo svoju sliku. Stoga, nije dovoljno samo pomoći radi pomoći, niti samo činiti, nego je bitno prepoznati Krista u drugomu, jer on reče da je on u nemoćnima. Kršćanstvo se ne smije svesti na humanizam, na koncerte, trgovačke centre i ulične cirkuse, tj. samo činiti dobro, Crkva nije društvena agencija, nego treba primiti Boga u svoj život i unijeti sebe u Božji život. Treba se otvoriti životu, jer tko se zatvara pred životom, proklinje samoga sebe. Zar iz ovoga ne vidimo odakle izviru tolike nevolje u društvu? Isus „proklete“ šalje u „oganj vječni“. A tko je tamo? Oganj vječni je 'pripravljen đavlu i njegovim anđelima', reče Isus. Oni su odbili pomoći drugima, propustili su učiniti dobro kada je trebalo i zato ih šalje da zauvijek budu spaljeni, uništeni u vječnomu ognju, jer se nisu stavili na služenje drugima, u odbačenima su prezreli Kralja svega stvorenja, Isusa Krista. Oni su sami sebe kaznili „na muku vječnu“, a Isus je sama ljubav i želi da se svi ljudi spase.

Možda nam se može učiniti suvišnim kada Isus u evanđelju nabraja stanja u kojima ga možemo prepoznati u drugomu. Ali, ako dublje pogledamo, vidjet ćemo da spominje šest teških životnih prigoda: glad, žeđ, tuđinac, gol, bolestan, zatvoren u tamnici. Radi se o šest životnih okolnosti kao šest radnih dana u tjednu, iščekujući sedmi dan, dan uskrsnuća i proslave, ali i dan njegova suda. Sve to hoće reći da odlučni trenutak između nas i Boga nije neki iznimni pothvat, nego svakodnevno jednostavno služenje Bogu i bližnjemu u najmanjim stvarima. Kako koristim svoj radni dan i vrijeme, zar nemam posla? Zato Isus završava svoj govor radosnom tvrdnjom: 'pravednici će otići u život vječni.' Oni koji prolaze ovim svijetom čineći dobro u ime Isusa Krista, koji drugima s vjerom i ljubavlju unose radost i nadu, oni ostvaruju Božju volju u ovomu svijetu. 

Gospodin nam pomaže da u potrebnima vidimo njegovo lice. I sveta liturgija je lijek za oči našega srca, jer nam pomaže sjediniti se s Kristom. Svi su se pitali: „Gospodine, kada te to vidjesmo…?“ Samo osobne žalopojke i kukanja, usmjerenost na sebe i svoje poteškoće, čine nas kratkovidnima, ne vidimo nikoga osim sebe, ni Boga ni čovjeka. No, riječ Božja nas pročišćuje i osvješćuje da progledamo, da se pripremimo za posljednji sud, za susret s Isusom Kristom, Kraljem svega stvorenja. Potiče nas da pogledamo u svoj život i preispitamo se ima li štogod što bismo u sebi mogli „razlučiti“, jarce baciti slijeva a ovce zdesna, da bismo mirne duše, čiste savjesti i spremna srca stali pred Krista, Kralja svega stvorenja. Amen.