Tridesereća kroz godinu - A

U malome si bio vjeran (Mt 25, 14-30)

Pandemija koronavirus izaziva nove društvene odnose, s jedne strane stvara se otuđenost i narušava zajedništvo, a s druge potiče nas da preispitamo svoje navike i odnos prema životu. Mnogi ostaju, a mnogi postaju robovi novonastaloga okružja i društvenoga sustava. Neke države i tvrtke, obitelji i pojedinci upadaju u dužničko ropstvo te im manipulativno društvo ne dopušta živjeti dostojanstveno. Međutim, i bez pandemije mnogi se zbog straha teško uspijevaju trgnuti iz ropstva i prijeći u stanje odvažnosti i gospodstva. Isto tako, zbog straha i utjecaja začahurene duhovnosti mnogi u sebi ostaju skučeni i zarobljeni te ne znaju iskoristiti svoje sposobnosti i realno sagledati stvarnost. Neki pod pritiskom straha stvaraju neispravnu sliku o Bogu i Crkvi, čovjeku i životu. Kako iskoristiti svoje talente, kako od sluge postati gospodin, od roba slobodan, od neodgovornoga odgovoran, od nevjernika vjernik? U toj nam prosudbi može pomoći evanđelje koje donosi prispodobu o talentima.

Isus ne želi da budemo u tami svoje svakodnevice i zato je osvjetljuje sa svih strana, jer on je izmijenio naš odnos s Ocem te nismo prezreni robovi, nego njegovi sinovi i kćeri. On želi da svi iziđemo iz ropstva grješne zaraženosti i postanemo njegova ljubljena djeca, ali neispravna slika o Bogu može nas ostaviti u zatočeništvu. Neki smatraju da su posve nezavisni i da mogu kako hoće upravljati sami sa sobom i svime što nam pripada i da ne moramo nikomu polagati račune. 

Prispodoba o talentima poručuje nam da smo zavisni o Bogu i da smo dužni dati mu račun. Zašto? On nam je povjerio svoja dobra koja imamo: život, razum, volju, osjećaje, ljubav, vjeru, zrak, sunce, prirodu… i ne bismo smjeli njima upravljati neodgovorno, jer uspjeh našega života zavisi kako se postavljamo prema darovima Božje ljubavi. No, kada u krizi, koja potresa društvenu stvarnost, čujemo riječi iz evanđelja: „Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“, gotovo se zgražamo. O čemu se radi?

U poslanici Solunjanima apostol Pavao govori o „Danu Gospodnjemu“, koji dolazi kao „kradljivac u noći“, pa ih opominje da nisu u tami te ih Gospodinov dolazak ne može zaskočiti, jer su „sinovi svjetlosti“, koji su sve stavili u Božje ruke. Upozorava ih da ne dangube, nego da bdiju i odgovorno rade. I evanđelje govori o Kristovu dolasku: „Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun.“ Zašto traži račun? Naime, prije nego je otputovao slugama je darovao svoj imetak. Gospodar je velikodušan i ništa ne traži zauzvrat, osim da imanje ne propadne, nego da ga obrađuju i umnože. Jednomu je dao pet talenata, drugomu dva a trećemu jedan, tj. „svakomu prema njegovoj sposobnosti“. Talent je bio mjera visoke vrijednosti, težio je više od trideset kilograma zlata.

Onaj koji je primio pet talenata nije ljenčario, nego se dao na posao te ih je umnožio zaradivši drugih pet. Isto tako i onaj drugi. Postupili su s talentima kao gospodari, odgovorno, kao da su njihovi te su ih umnožili. No, treći, mada nije malo primio, u zemlju je zakopao talent. Hm! Zakopati talent, znači zakopati Božji dar, tj. zakopati život i odbiti dar Božjega kraljevstva. Ostaje sluga i rob svoje gnjilosti, nije slobodan. Nije navikao raditi, nema vjere, sve mu je bilo osigurano, ljenčario je ljupko govoreći 'ma, ne da mi se', 'drugi ću put', 'ima vremena'! On je posve suprotan od 'vrsne žene' iz Knjige Mudrih izreka, koja okretno uzdržava svoju obitelj, vješto radi rukama marnim, ne za svoju dobit, velikodušna je, kako?, tako što i „siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima“. Pisac Knjige Mudrih izreka veli da je lažna ljupkost, a ljepota tašta, pa ističe njezinu nutrinu, jer poštuje Boga tvrdeći da je vanjština površna. 

Prispodoba na neki način ujedinjuje osjećaje i stegu. Zamislimo društvo ili osobu koja se prepušta samo osjećajima bez stege ili stezi bez osjećaja, na što sliči? No, kako postupa suvremeni čovjek? Nije za sve kriva koronavirus, zar ne? U kojemu sluzi sebe prepoznajem: u prvoj dvojici, koji su umnožili darove te doživljuju svijet i ljude kao početni dar koji raste, kao nedovršeni vrt koji treba obraditi, procvasti i dati plod? Ili se možda vidim u trećemu beznadnom sluzi, koji je zakopao talent, koji ne obrađuje svoj vrt i ne umnaža darove, minimalist je i nekoristan za budućnost društva i Crkve? 

Zašto je treći sluga zakopao talent? Nakon dugo vremena došao je gospodar tih slugu zatraživši račun, ali ne da mu vrate darovano, nego da vidi što su učinili s darovima. Na gospodarev upit da položi račun treći sluga reče: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog… Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje.“ Uložiti novac i steći kamate je rizik, a rizik rađa strahom. Taj su strah, s pouzdanjem i povjerenjem, prva dvojica nadvladali, pa su talente udvostručili. Treći sluga, bez želje i prazna srca, gotovo bez osjećaja i stege, ne razvija nego samo škrto čuva, kao da je život muzej, nije imao pouzdanje u Gospodara, loše je mislio o njemu. Mi kršćani jesmo čuvari dragocjenih Božjih darova, krjeposti i vrjednota, ali smo nositelji i stvaratelji novih pothvata. Jer, svijet i čovjekovo srce, u mnogomu su kao neobrađeni vrt, pun strahova i korova, ali, unatoč svemu trebaju odvažno kročiti naprijed, rasti pružajući radost i nadu. To su izvrsno shvatili prva dvojica slugu.

Nepouzdanje rađa strahom, a strah paralizira. No, Bog nije gospodar koji iz straha povlači svoje talente. Treći sluga nije shvatio da darovani mu talent nije za gospodara, nego za njega. Dakle, da bi se krenulo naprijed treba imati povjerenje. Tko živi u strahu, ne poduzima korake, traži sigurnost, a ništa ne čini. Strah u njemu stvara pogrješan pothvat: skriva talent da bi ga sačuvao. Tko ne napreduje taj nazaduje. To je nemar, čiji je plod lijenost, koja širi zloću. Jer gospodar mu nije dao talent da ga čuva, nego da ga umnoži, a da se gospodar ne slaže s njegovim postupanjem potvrđuje rekavši mu: „slugo zli i lijeni.  Novac si trebao uložiti kod novčara…“. To je najmanje što je trebao učiniti. Danas neki kažu: „Ne da mi se raditi za sto kuna“, a dnevno potroši više od toga, što mu daju roditelji. To je loš odnos, jer kroz rad se čovjek ostvaruje, usavršuje se, stječe radnu naviku, upoznaje posao i ljude, umnaža sposobnosti, širi vidike, napreduje, pa će s vremenom naći bolji posao i zaraditi više, a u suprotnomu svoje talente zakopava u zemlju i nikako, unatoč sposobnostima, ne može rasti i sazrijevati.

Zar se slično i danas ne događa, na osobnoj, društvenoj i pastoralnoj razini? Mnogi se boje, nemaju povjerenja u Gospodara, u Boga, sebični su, pa ne umnažaju talente za druge, čuvaju ih samo za sebe. Štoviše, zbog samouputnosti i lijenosti, takvi često druge osporavaju i ogovaraju, ometaju u radu i rastu. Stanje je mnogo dublje. Što ako nitko iz straha i lijenosti ne bude naviještao Krista i živio po Božju? Da, pozvani smo i poslani kao vjernici ulagati darovane nam talente i sposobnosti: umne, duhovne i tjelesne, u Božje dionice, u svjedočenje i navještaj vjere, u izgradnju svijeta, društva i kulture, Crkve, župne zajednice, obitelji. Zašto? 

Konačna poteškoća trećega sluge je u tomu što se svojim nedjelovanjem zatvorio za kraljevstvo Božje i tako je sam sebi sve oduzeo. Reče gospodaru: „Znadoh te … pobojah se“. Očito je zbog straha imao pogrješnu spoznaju i znanje o gospodaru. Obuzet strahom imao je iskrivljenu sliku o gospodaru, koji je bio neizmjerno velikodušan davši mu tako vrijedan talent te ga je želio uvesti u svoje „imanje“ za svu vječnost, a on je sve prokockao. Zaista, kako koristimo svoje talente, svoje sposobnosti? Štoviše, znamo li mi svoga Gospodara, Isusa Krista ili zbog straha imao iskrivljenu sliku o Bogu i Crkvi, pozivu i poslanju u svijetu kao kršćani? Prva su dvojica bili slobodni i vjerni, a ovaj je ostao zarobljen u svojoj sebičnosti i lijenosti, pa je sakrio talent u zemlju. Strah može biti koban za ljude, jer neki zbog straha ništa ne čine da ne bi pogriješili. Strah je ukočio njegovo djelovanje i rast. Očito im nedostaje vizija ljubavi, jer ljubav i vjera nadilaze strah. Znamo li i vjerujemo li da nas je Bog stvorio davši nam talente uvodeći nas u svoj božanski život? Djelujemo li iz koristi i straha ili iz vjere i ljubavi?

Sada nam je jasnije zašto reče da će se nekima oduzeti i ono što imaju. Dakle, oduzeto mu je ono što ima, jer ga nije umnožio, jer se zatvorio Božjoj volji i Božjemu kraljevstvu. Bog ne oduzima onomu tko ima malo, nego svatko sam sebi oduzima, ako se ne trudi svoj život uskladiti s Božjom voljom o kojoj zavisi naš život. On je htio gospodaru, tj. Bogu nametnuti svoj način razmišljanja kao što se i danas neki zauzimaju za ubojstvo i nasilje prema životu.

Snažna poruka! Koja? Prije svega o Bogu treba imati plemenit stav. Kakav stav o Bogu ima suvremeni čovjek, moj bližnji? Prema Bogu se ne smije postupati iz straha kao treći sluga, nego zahvalno, radosno i sa strahopoštovanjem kao prva dvojica slugu pazeći da ga ne bismo obeščastili. Ako revno umnažamo talente tada smo mu zahvalni i slavimo ga svojim životom. Ne smijemo misliti da je on strog i loš, da gleda kako bi nas kaznio. Ako tako doživljujem Boga, tada moj život ne može biti plodonosan, živjet ćemo grčevito i prepadnuti. Da, kako doživljujem Boga, kako predočujem Boga drugima? Prispodoba upućuje na vjernost Bogu. Bog zahtijeva da darove: vjeru, ljubav, nadu, zajedništvo, razum, mir, radost, Riječ... iskoristimo za zajedničko dobro. Zašto?

Zato jer se Bog očituje kao ljubav. Čuli smo: „darova svoj imetak“, talente. Prispodoba govori o milosrdnomu Bogu, Isusu Kristu koji daruje svoju ljubav, svoje imanje, tj. daruje se i poziva nas u svoj nebeski rajski vrt. I sve što nam daje, daje besplatno. Ništa nismo zaslužili. Čime smo zaslužili život? Želi da tako i mi druge obogatimo svojim darovima a ne da ih zakopamo. Također reče: „Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga.“ Pozvani smo uvijek, pa i malomu biti vjerni.

Bog o svojoj djeci ima ambiciozan plan, ne želi da naš život bude isprazan i  da se uz sve talente zakopamo u zemlju, štoviše, želi da živimo radosno, ne u strahu i lijenosti, nego u povjerenju. On nije strogi sudac, nego Otac koji prima dijete, hvali ga, uvodi ga u radost, pa kada i pogriješi daje mu novu šansu za plodonosan i velikodušan život. 

Bitno je uočiti svoju odgovornost. Svatko od nas je dobio talente. Nije bitno koliko, nego je bitno jesmo li ih zakopali ili smo ih umnožili. Jer, tko iskoristi talente Bog će ga blagosloviti, tj. još će mu dati, a tko ih zakopa bit će bačen gdje je „plač i škrgut zuba.“ Nesretni sluga nije znao što će od obilatoga talenta, nije ga znao iskoristiti, pa mu je gospodar presudio rekavši: „Uzmite stoga od njega talent.“ Oduzet mu je jer od njega nije ništa učinio. Učinimo sve da nam se ne oduzme talent. Bogatstvo talenta za njega je bila tjeskoba i agonija, pa je gospodar naredio rekavši: „podajte onomu koji ih ima deset“, tj. onomu tko donosi plod, još će se dati da ima u izobilju.

Pitanje je koristim li svoje talente, sposobnosti, prostor i vrijeme ili stvaram krivu sliku o životu i Bogu ističući strah kao rješenje, pa se prepuštam lijenosti koja rađa zloćom ili sam zavrnuo rukave i počeo savjesno koristiti darovane talente? Svatko će odgovarati za svoje talente, komu je dano više tražit će se više, dakle, ne će nas spasiti ni tašta ljepota ni bogatstvo, nego vjernost Bogu i odgovornost prema životu. Tko živi i promiče evanđeosku ljubav Otac će mu nebeski dati vjeru i ljubav, sposobnost i hrabrost da podnosi patnju i bol, da se žrtvuje u teškim životnim okružjima i da ljubi više nego možemo zamisliti. Tko nema empatije i kršćanske ljubavi, taj se gasi, i ostaje bez svega, štoviše 'beskorisnoga slugu izbacit će van u tamu.'

Isus nas poziva da u ovomu svijetu vršimo volju Očevu, tj. da talente makar udvostručimo. Stoga se svatko osobno treba upitati: Što Bog od mene traži, koja je moja zadaća? Isus nas potiče da budemo budni, jer on će doći i zatražiti račun. A što će na njemu pisati: zakopao, dužan, u strahu, lijen ili velikodušan, umnožio, vjerovao, nadao se, radostan, dosljedan u evanđeoskoj ljubavi? 

Možda nas hvata strah pred pothvatima, pred obnovom? No, ako shvatimo svoj kršćanski život kao talent i njime mudro iz ljubavi upravljamo nestat će straha i ropstva, prevladat će radost i svjetlo. Stoga pokažimo svoje talente jedni drugima, Crkvi i svijetu, svoje kršćanske misli i govor, nadu i vjeru, ljubav i velikodušnost. Pozvani smo posvjedočiti da ima smisla kršćanski živjeti i ulagati u Božja djela. Amen.